"Belgijsko zlato" osuđeno da trune

Romain Cools ne samo da je predsjednik belgijske udruge prerađivača krumpira Belgapom, nego je i glavni tajnik Svjetskog kongresa krumpira - i to postoji. U jednom intervjuu se obratio svim sugrađanima dramatičnim apelom: "Jedite više krumpirića!" Jer trenutno oko 750.000 tona krumpira čeka na preradu kako bi duboko zamrznuti došli do ljubitelja i u Belgiji i u čitavom svijetu. Ali ljubitelji su kod kuće, tvornice su zatvorene - a krumpiri će brzo istrunuti.

Krumpirići prženi u fritezi, po volji sa majonezom, umakom od rajčice - ili najbolje i jednim i drugim: već kad zbrojite kalorije se tu dođe negdje na lokalni nuklearni udar za vašu liniju. Ali upravo to je i nacionalni ponos te zemlje. Nakon tog apela je Coolsov telefon brzo počeo zvoniti i javljaju mu se brojni ljubitelji prženih krumpirića. Jer kako netko uopće ne može voljeti pržene krumpiriće? "Apeliramo na čitav svijet neka jede više krumpira, više prženih krumpirića. A ako mogu, naravno da bi nama bilo najdraže da jedu belgijske krumpiriće", kaže nam Cools.

U normalnim okolnostima, to ne bi trebalo biti veoma teško. Belgija je najveći izvoznik zamrznutih proizvoda od krumpira i industrija obrade krumpira te zemlje ostvaruje promet od oko dvije milijardi eura godišnje.

Ali ovo doba pandemije nisu "normalne okolnosti". Katastrofa i nevolje ne prestaju od kako su krumpiri izvađeni iz zemlje. Na farmi Marc de Taverniera u Bellegemu je njegovo golemo skladište prepuno tona krumpira koji čekaju biti odvezeni u tvornicu. A on je još jedan od rijetkih sretnika jer je većinu krumpira zasadio pod ugovorom sa tvornicom za njihovu preradu.

1 euro za 100 kilograma krumpira

Cools nam objašnjava kako mnogi nemaju takve ugovore, nego sjede na svojim brdima krumpira koje moraju prodati po tržišnoj cijeni. A ona je trenutno - mizerna. Jedva dvadesetina onoga što bi inače dobili i manje od jednog eura - za 100 kilograma! A i po toj cijeni im nitko ne dolazi.

Neki prerađivači su pristali svojim kooperantima plaćati cijene krumpira kakve su bile prije korone, ali to samo prenosi problem uzduž ovog "krumpirskog lanca". Cools nam objašnjava kako onda trgovine vrše pritisak na proizvođače jer znaju kako je ponuda krumpira prevelika i cijena niska.

Jedna od takvih tvornica za preradu krumpira je i Mydibel u Mouscronu. Jolien Mylle je već treći naraštaj koji vodi ovu tvornicu i makar je završila farmaciju, vratila se u obiteljsku tvrtku kako bi vodila komercijalni odjel. U svim tim godinama se stvorio odličan odnos sa lokalnim uzgajivačima krumpira, ali sad su došla doista teška vremena: "Brinemo se za naše opskrbljivače jer naše poljoprivrednike vidimo kao naše partnere. Zato smo zabrinuti za njih", kaže nam direktorica.

Ali je itekako zabrinuta i za čitav posao: "Naše mušterije su u 70% slučajeva u gastronomiji tako da naš proizvod uglavnom ide u restorane. Mi izvozimo u više od 130 zemalja svijeta. Ali mnogo restorana je zatvoreno tako da je i naša prodaja pala."

Vrijeme brzo odmiče...

Predsjednik udruge proizvođača nam objašnjava kako te tvornice dio svog viška krumpira koriste kao stočnu hranu, a nešto se pretvara u ekološku energiju. Tako je i u tvornici Mydibel: gotovo čitava energija koju troši ovaj prerađivač nastaje od otpada koji je nastao obradom krumpira. Ali poljoprivrednici nemaju ništa drugo osim svojih krumpira tako da bi morali plaćati da bi ih pretvorili u nešto drugo. A novaca - nema.

I zbog omiljenosti i zbog nacionalnog ponosa, belgijska industrija prerade krumpira je odlično poslovala i nikad od nikoga nije tražila pomoć. Ali sad su se morali obratiti i Europskoj uniji i vladi Belgije, a Cools nam kaže kako su naišli na razumijevanje za njihove nevolje. Neki projekti su već krenuli: pokrajinska vlada Flandrije je od proizvođača Pomunija naručila isporuku 25 tona krumpira tjedno za javne kuhinje.

Ali do normalnog poslovanja će proći još dugo vremena: u Belgiji će restorani otvoriti svoja vrata najranije u lipnju, a i to je još uvijek pitanje. Slično je i u mnogim drugim zemljama gdje Belgijanci šalju svoj krumpir, tako da jednostavno nema načina potrošiti stotine tisuća tona krumpira. A ako ih se ne potroši negdje do kraja lipnja, počet će trunuti.

Pizza mora čekati bolja vremena...

25 tona tjedno za vladu Flandrije doista nije mnogo, ali Cools je zahvalan za svaku, pa i najmanju pomoć. Planira i akciju "SOS" - Spasite naše krumpire (Save Our Spuds) kojom će se obratiti kupcima u svim trgovinama živežnih namirnica. Jer svaka vrećica krumpira koju kupac uzme sa sobom znači barem nešto manje brdo krumpira kojeg čeka loša sudbina.

Isto tako, Romain Cools nam priznaje kako je i spreman i na osobnu žrtvu kako bi spasio belgijske krumpire, jer drugi oblici brze hrane sa brdom kalorija trenutno ne dolaze u obzir: "Ja inače volim i tjesteninu i pizzu. Ali u ovim vremenima moram reći: toga neće biti. Žao mi je."