Beba "na probu" za četrnaestogodišnjakinje

U Njemačkoj je 2009. godine u prosjeku, među tisuću maloljetnih djevojaka njih troje ostalo u drugom stanju. Ipak, to je jedna manje nego što je zabilježeno 2001. i to je rezultat i opsežne djelatnosti u prevenciji i obrazovanju mladih. Jedna od organizacija koja se osobito bavi problemom maloljetničke trudnoće jest i katolički Caritas u Euskirhenu.

Mnoge slučajno, ali neke i namjerno

Jer, to je dvostruki problem: prvi je, kako ističe Sigrid Weiser iz udruge "Pro Familia", da se 90% slučajeva trudnoće među maloljetnicama dogodi "slučajno": "Djevojke su nedovoljno upućene, zaborave pilulu ili ne koriste zaštitu prilikom odnosa". Češće se događa trudnoća među djevojkama koje ne namjeravaju studirati, ali su zapravo još veći problem djevojke koje namjerno ostanu u drugom stanju, možda u potrazi za nekim smislom života.

Upravo tu Caritas nudi djevojkama između 14 i 16 godina, takozvani "RealCare-Baby", lutku s kojom će moći osjetiti, što to znači biti mama. Na red je došlo šest djevojaka, učenica tamošnje gimnazije, koje su o tom programu čule od svoje učiteljice njemačkog. Svima im je po četrnaest godina, sve vole djecu pa im se ideja činila super. Jedna od djevojaka o tome je pričala i svojoj sestri-blizankinji pa se i ona odmah prijavila za sudjelovanje u programu.

"Pametne" i hirovite lutke

U Caritasu su tako Lara, Katharina, Merve, Jacqueline, Melanie i Melike došle po svoje "bebe" i najprije slušaju osnovna upozorenja: lutke koje će dobiti na tri dana su prepune elektronike i hirovite su baš kao "prave" bebe. To znači da hoće spavati, jesti, vrše nuždu, ali vrište i kmeče samo zato jer im je i dosadno. Neće ići niti da ove "mame na probu" povjere svoju lutku nekom drugom, a da same odu u kino: svaka "mama" dobila je narukvicu preko koje je elektronika u lutki "prepoznaje". To pak znači da, ako lutka počne plakati usred noći, samo "mama" je može onda i utješiti.

Doduše, te lutke su skupe pa ih u humanitarnoj organizaciji u Euskirchenu imaju samo pet - oba spola, svaka drugačijeg izgleda i drugačije fizionomije, ali tu je šest djevojaka. Ždrijebom je odlučeno da će onda Lara i Melike dijeliti jednu bebu i svaka će o njoj brinuti po jedan dan i noć.

Počelo je već u autobusu

Isprva su sve djevojke oduševljene: svaka je odmah dala svojoj lutki ime i sve su već znale, kako bi nazvale "svoje" dijete. A nakon dodatnih uputa, kako će "mame" znati da je mališan zadovoljan i što činiti, kad je očito da nije: plače li, primaju ga u naručje kako bi saznale je li gladno, mora li podrignuti ili želi samo biti nošeno, objašnjava Anne Winter.

Nakon toga, djevojke su krenule kući s "bebama", velikim i teškim kao pravo dijete. Već u autobusu su osjetile kako baš svi zure u njih i u njihove lutke koje su počele kmečati - i sve su se zarekle da je to posljednji put da se voze autobusom sa lutkom u naručju. Ali to još nije bilo ništa što ih je čekalo kod kuće i što se vidjelo već sutradan: malo koja je djelovala odmoreno i ispavano jer su ih bebe budile tijekom noći.

Jecqueline priznaje kako od silnog uzbuđenje nije mogla sklopiti oči: "Jordan je počeo u pola dva vrištati - u to doba noći nisam znala ni gdje sam, a ni što se događa. U pola šest sam shvatila da je gladan, hranila sam ga četrdesetak minuta, dosta dugo, tek nakon toga sam se posvetila ponovo sebi", svjedoči Jecqueline.

Računalo sve pamti

Što je još gore, "bebe" pamte sve što im se čini i posebnim senzorom, sve što su "mame" radile bebama dospijeva u računalo humanitarne udruge. Nakon okončanog programa, sve djevojke su dobile uvid u svoju "baby -kartu" gdje se moglo vidjeti, što su uradile ispravno, a što ne.

Najbolje se snašla Merve: svog Özgüra - kako je nazvala svoju lutku, ispravno je držala u naručju, znala je kad treba promijeniti pelene, pomagala mu da podrigne te ga uvijek dobro nahranila. Samo mu je jednom zaboravila podignuti glavicu, otkrivaju podaci. "Da, sjećam se. Özgür je tada plakao, ali sam ga "nunanjem" ubrzo smirila", priznaje Merve.

Njoj je "njen" Özgür već prirastao za srce pa joj je već sada teško odvojiti se od njega. Slično osjećaju i ostale djevojke, a kod nekih djevojaka su se i njihove mame oduševile pridošlicom u obitelj. Tu i tamo su i oni pričuvali bebu kako bi njihove kćeri mogle u miru večerati. Merve je sa smiješkom ispričala kako je njena mama čak i pričala sa bebom i tepala joj "Tu je bakica, jesi li gladan? Da ti dam flašicu?". Druga majka jedne djevojke je od Karitasa silno željela kupiti takvu lutku jer joj je beba jednostavno bila "preslatka".

A što je nakon programa "Beba na probu" bio zaključak djevojaka? Sve su priznale kako i dalje žele imati bebu, ali ne kao četrnaestogodišnjakinje, nego "jednog dana".

Autorica: Anja Fähne /Doroteja Jaković

Odg. ur.: A. Šubić