Balkan zabija glavu u pijesak pred domaćim rasizmom

Ubojstvo Georgea Floyda izazvalo je globalni val solidarnosti s diskriminiranim manjinama, ne samo onima u Americi. U Francuskoj je podsjećano na nedavna postupanja policije, u Izraelu se priča o položaju Palestinaca, u Australiji su tema Aboridžini, u Njemačkoj rumunjski ili sirijski doseljenici. U britanskom Bristolu su demonstranti bacili u more kip trgovca robljem Edwarda Colstona, što je podsjetilo na baršunaste revolucije iz 1989. godine.

Da, izgleda da svijet doživljava korjenitu promjenu i mnogi bi se zakleli da je to promjena nabolje.

Ipak, Balkan je kutak Europe u kojem su prosvjedi ovim povodom bili rijetkost. Dok drugdje tisuće ljudi maršira zalažući se za ljudska prava, u bugarskom glavnom gradu Sofiji bilo je manje od dvije stotine mladih koje su na ulice pozvale Antifa, LGBT i druge ljevičarske skupine formirane po zapadnom uzoru. Koliko sam shvatio, impuls je došao od Amerikanaca koji žive u Bugarskoj.

U komunističkoj Bugarskoj je postojao vic: što povezuje Bugarsku i SAD? Odgovor: u obje zemlje možeš bez problema prosvjedovati za prava američkih crnaca.

Taj vic više nije primjeren - demonstranti u Sofiji su manje prosvjedovali protiv policije u Minneapolisu, a više zbog diskriminacije Roma u Bugarskoj. Prosvjed je otvoren dirljivim govorom jednog romskog novinara.

Uvjerenje da smo samo mi prave žrtve

Mali skup organiziran je u Bukureštu na sličan način. Bilo je sporadičnih činova solidarnosti u zemljama nastalima na području bivše Jugoslavije i Turskoj. Regionalni izuzetak bila je Grčka gdje slični povodi pokrenu ekstremne ljevičare na ulične borbe uz tradicionalni antiamerički narativ. Postojanje izvorne radikalne ljevice kao da je znak da je Grčka odavno dio Europske unije.

Demonstracije na Balkanu nisu bile samo slabo posjećene već su dočekane mješavinom nerazumijevanja i kritike, ili čak pripisane Georgeu Šorošu.

S jedne strane, kao da malo tko vjeruje da bi Afroamerikanci mogli imati pravih problema u najbogatijoj zemlji svijeta. Njihovi zahtjevi za jednakost pred zakonom vide se kao zavjera Demokratske stranke, izraz anarhije i "kulturalnog marksizma". U Sofiji se dogodio čudnovati skup pred američkim veleposlanstvom uz slogane "Zaustavite crnački teror" i "Podrška Trumpu". Činilo se da su sudionici bili nacionalisti naklonjeni predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu.

S druge strane, većina naprosto odbacuje mogućnost da u njihovim zemljama postoji diskriminacija manjina. Romski sugrađani se nepravedno označavaju kao povlašteni jer tobože profitiraju od stranih donacija i uživaju poseban, bolji tretman od strane policije.

Zapravo, važan aspekt balkanskog identiteta je, čini se, uvjerenje ljudi da su prave žrtve jedino oni sami. Istina je od sekundarnog značaja, cilj je predstaviti sebe kao mučenika i time steći izgovor da se drugima odrekne empatija. MI smo žrtve geopolitičkih igara, komunizma, pravila EU.a i tako dalje.

Nedostatak debate o rasizmu je ozbiljan problem u regiji. Kao u onom vicu, to je nešto američko što se nas ne tiče. I pod državnim socijalizmom je, kao i svuda u svijetu, bilo ponižavajućih rasističkih gesti. Ali bilo je apsolutno zabranjeno govoriti o tome. No ove nacije nisu imale priliku proći kroz bolne debate koje su na Zapadu obavljene poslije Drugog svjetskog rata niti uvidjeti neophodnost promjene određenih politika.

U balkanskoj verziji postoje samo skupine koje bore, a od pojedinca se očekuje da podrži svoj tim. Srbi tlače Albance, onda se Albanci svete na Kosovu. Turci "porobljavaju" Bugare, onda Bugari pobjeđuju. Pravoslavci se dižu protiv muslimana, katolici protiv pravoslavaca...

Ali rasizam nije politička borba među narodima. To je kulturalna predrasuda duboko usađena u društvo koja dovodi do sustavnog tretmana čitavih skupina kao inferiornih. Romi su najtužniji primjer, ali tu su i migranti u Grčkoj i Turskoj, seksualne i rodne manjine posvuda.

Rasizam je kada te tvoje ime, porijeklo, boja kože ili tijelo dovode u inferioran položaj. Kada te ne puštaju u bazen jer si tobože prljav, možda i zarazan.

Novi rasizam

Krajnja desnica će reći da želi jednakost: manjine trebaju poštovati zakone kao i svi ostali. Argument nalaze u tome što romske mahale, baš kao i četvrti gdje u SAD-u žive isključivo Afroamerikanci, statistički imaju veću stopu kriminala. Ali je li takva statistika argument ili razlog da se netko uhitio samo zato što je tamnija boja kože sumnjiva?

Zamislite da u Njemačkoj za radno mjesto konkuriraju Bugarin i Estonac. Poslodavac kaže: "Vi Bugari ste na dnu Pisa testiranja obrazovanja, neću ni provjeravati što znaš, uzet ću Estonca jer je njegova zemlja na vrhu." Da li bi to bilo pravedno? Možda je, unatoč statistikama, ovaj Bugarin mnogo obrazovaniji od ovog konkretnog Estonca.

Ili ovaj primjer: znamo da devedeset posto nasilnih zločina čine mladi muškarci. Da li bi policija onda trebala privoditi svakog mladića kojeg zatekne na ulici u deset navečer?

Thomas Jefferson je rekao čuvenu rečenicu: "Nema ničeg nepravednijeg nego jednako tretirati nejednake ljude." Ako društvo želi integrirati građane koji počinju od nezavidnih pozicija, onda im treba pomoći da počnu s fer pozicije.

Novi rasizam razvija novu ideologiju formalizma, doslovnu jednakost pred zakonom: jednakost osobe rođene u dvorcu i one rođene u faveli. U Bugarskoj i Rumunjskoj su, apsurdno, neki građani tužili državu jer navodno diskriminira većinu politikom pozitivne diskriminacije Roma.

Globalni izljev antirasističke solidarnosti bi trebao Balkanu pokazati da na pragu ima tempiranu bombu. Rasizam podriva koheziju ovih društava, od kojih neka još nisu do kraja izgradila svoje nacije. Rasizam marginalizira ove zemlje u odnosu s globalnim svijetom, potičući neku vrstu provincijalnog otpora protiv stranih radnika, investitora, stručnjaka ili čak turista.

Izgovor da balkanske zemlje nisu imale kolonijalnu prošlost zapadnih društava te da zato ne mogu imati problem s rasizmom je zabijanje glave u pijesak. Rasizam koji se gura pod tepih mogao bi biti još opasniji pa bi bilo dobro da se počnemo suočavati s njim tako što ćemo početi pričati o njemu.

Ivajlo Dičev je profesor kulturne antropologije na sveučilištu u Sofiji. Predavao je između ostalog i u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u.