Asad, diktator milošću Moskve i Teherana
3. svibnja 2017
Teheran se nalazi u blizini Kaspijskog a Damask u blizini Sredozemnog mora. Kopnenim putem su ova dva grada udaljena 1.700 kilometara. Veliki dio tog puta vodi kroz Irak i to kroz onaj dio zemlje u kojem je donedavno bila aktivna teroristička organizacija Al Kaida, a nakon nje tzv. „Islamska država" i ona je još tu. Utoliko je i opasno putovati kroz to područje.
Alternativu nudi morski put. On vodi od juga zemlje preko Perzijskog zaljeva, oko Arapskog poluotoka, kroz Sueski kanal i onda preko Sredozemnog mora – dug put, kompliciran i vojno jedva zanimljiv. Posebno ako se mora brzo djelovati.
Ali kod vojnih intervencija u Siriji, Teheran tu mora biti veoma brz. Iran je već nekoliko godina aktivan u sirijskom ratu i na strani Asadovog režima se bori protiv pobunjenika. Uz Rusiju je Iran najvažniji zaštitnik sirijskog predsjednika.
Kako bi ispunio tu zadaću, Iranu su potrebni kratki putovi. Na raspolaganju mu zapravo stoji samo zračni put. Stručni list „Critical Threats" u izdanju konzervativnog instituta "American Enterprise Institute" tvrdi kako je Iran veoma prisutan na nebu iznad Iraka.
Od 2015. je Teheran stvorio pravi zračni most u kojem lete avioni državnog zračnog prijevoznika, ali i druge privatne kompanije. "Broj evidentiranih letova direktno je povezan sa intenzitetom borbi u Siriji. Utoliko je malo vjerojatno da je u tim avionima samo civilni teret", piše Critical Threats.
Sluga dvojice zaštitnika
Kad ove srijede, 3. svibnja u glavnom gradu Kazahstana Astani počne već druga runda pregovora o Siriji koju su ionako potakli Rusija i Iran, predstavnici Asadove vlade sigurno odlično znaju kako su tek gosti njihova dva najvažnija ratna pokrovitelja i jedino njima Asadov režim može zahvalit da još uvijek postoji. Mnogo toga ukazuje kako bi Asad bez pomoći Rusije i Irana već davno morao odstupiti. Mnogo toga svjedoči i kako te dvije strane sile samo zajedničkim snagama mogu štititi sirijskog predsjednika, svaka za sebe ne bi imala snage to provesti. Asad jedva da ima nekog izbora nego udovoljavati želje svoja dva partnera. Ako to ne čini, brzo bi mu se dalo do znanja tko to doista ima vlast u Siriji u svojim rukama.
U analizi američkog "Institute for the Study of War" objavljenoj u ožujku se dokazuje izuzetna važnost Irana u opstanku Asada na vlasti. Ali istovremeno izgleda da niti Iran niti Rusija zajedno sa Asadom nisu u stanju potpuno nadzirati čitavu Siriju. „Rusija, Iran i Asadov režim nisu u stanju osvojiti pozadinu područja selefijama i džihadista i ta područja dugoročno zadržati pod kontrolom. Zato im nedostaje i ljudi i strateških pretpostavki", navodi se u analizi. Njihova vojna sila je ipak ograničena, ali niti to ne mijenja nešto drugo: "Iran i Rusija su se duboko ukorijenile u strukture države Sirije".
Složeni odnosi moći
Na isti način su komplicirani i vojni odnosi snaga koje podržavaju Asada. Prema procjenama „Institute for the Study of War" sirijska vojska je nakon šest godina rata sa 100.000 vojnika spala na 30.000 do 40.000. U taj broj sada spadaju i druge snage: borci iz inozemstva, razne specijalne jedinice i dobrovoljačke jedinice sirijskih Alevita.
Regularne jedinice sirijske vojske armije više nisu uopće prisutne u velikim dijelovima bojišnice. Na njihovom mjestu su paramilitarne jedinice među kojima su i takve gdje postoji i tijesna veza sa kriminalnim organizacijama. Taj slom regularnih struktura povezan sa sve većim partizanskim načinom borbe je zapravo i nešto što jamči opstanak režimu Asada.
Jer te skupine su dio vojne sile koji je pod zapovjedništvom Irana. Tu su i pripadnici iranske Revolucionarne garde, boraca Hizbolaha i šitskih dragovoljaca iz Iraka i Afganistana. Oko deset tisuća takvih boraca je sudjelovalo i u ponovnom osvajanju zapadnog dijela Alepa.
Ove skupine se bore dijelom zbog novca, dijelom i zato jer su regrutirane u vjerskim školama koje je osnovao Iran. Njima se zapovijeda iz iranskog organizacijskog stožera u Latakiji i Darai, piše „Institute for the Study of War".
Sirijci mogu samo gledati u Astani
Ove jedinice su važne i zbog toga jer Rusija ne želi u Siriju poslati svoje kopnene jedinice. Kako izbjegla sigurne brojne žrtve među svojim vojnicima, Moskva je svoju vojnu pomoć uglavnom ograničila samo na zračnu podršku. Rusko zrakoplovstvo zapravo podržava vojnike na tlu koje je poslao Iran.
Za Asadov režim ta pomoć obje sile znači i njegov znači politički opstanak i dokaz je političke nemoći. Već za vrijeme prvih mirovnih pregovora za Siriju u Astani ove veljače predstavnici Asadova su prije bili promatrači na rubu događanja nego što se od njih doista moglo nešto čuti. Jedva da nešto ukazuje kako će se nešto promijeniti u novim pregovorima. Asad je formalno još uvijek na vlasti u Siriji, ali de facto su tu vlast odavno preuzeli drugi.