Almodovareve žene oduševile Cannes

Prvi vikend ili bolje rečeno, prva trećina filmskog festivala u Cannesu prošla je u znaku španjolske redateljske zvijezde Pedra Almodovara. Pritom, međutim, valja primjetiti da posljednjih godina svaki festival na kojem se taj redatelj pojavi s nekim novim filmom – prođe u njegovom znaku. U Cannesu se svi slažu da je njegov film «Volver» još jedno remek-djelo koje od do sada viđenog ima najveće šanse za osvajanje Zlatne palme. Riječ je o još jednom «ženskom» filmu, o strastima, emocijama i ženskim ritualima – temi koja Almodovara očito uvijek iznova fascinira, i opet su tu «the usual suspects», Carmen Maura i Penelope Cruz u glavnim ulogama.

Loach - politički angažiran ali predvidiv

Drugo veliko ime koje se našlo na popisu natjecateljske konkurencije prvih dana Cannesa – podsjetimo – festival traje do 29. svibnja, britanski je redatelj Ken Loach sa svojim novim filmom «The Wind that Shakes the Barley», priči iz irskog građanskog rata 1920. Politički korektno i edukativno, ali predvidivo, ocjena je kritičara. Politički angažiran je i film Richarda Linklatera inače poznatog po laganijim temama. «Fast Food Nation» ekranizacija je i fikcionalizacija publicističke knjige Erica Schlossera o izrabljivačkim i marketinškim strategijama koncerna poput McDonaldsa. Linklater se njime prvi put okušava u vodama političkog filma i, prema ocjenama kritičara, čini se da se u njima prilučno dobro snalazi iako nitko ne govori da je riječ o remek-djelu.

Cenzuri nema mjesta u Cannesu

Prve dane Cannesa obilježio je, na svoj način, i azijski film. Ovogodišnji predsjednik žirija, hongkongški redatelj Wong-Kar Wai dobio je titulu viteza Legije časti jer je, kako je rekao francuski ministar kulture Renaud Donnedieu de Vabres, izmislio jednu novu vrstu filma, koji unosi pomutnju u emocionalni svijet gledatelja i putokaz je jednoj čitavoj generaciji filmaša. Francuski ministar kulture oglasio se i o slučaju jednog drugog redatelja s Dalekog istoka, Kineza Loua Yeea čiji je ljubavni film «Summer Palace», «Ljetna palača», prikazan na festivalu u Cannesu unatoč zabrani iz domovine zbog previše seksa i politike. Kuća zadužena za distribuciju kineskih filmova u inozemstvu najavila je da Louu Yeu prijeti, pored novčane kazne, i zabrana snimanja filmova u trajanju od pet godina. Francuski ministar kulture na to je rekao kako cenzura u Cannesu nema što tražiti i da će, ako bude trebalo, osobno kontaktirati sa svojim kineskim kolegom. Svi ti događaji u Cannesu potisnuli su u drugi plan otvaranje festivala s projekcijom «Da Vincijevog koda», a mogli bismo reći i spasili start ovogodišnjeg Cannesa. Jer, kritičari su uništili film Rona Howarda, a to, onda, naravno, ide dijelom i na račun organizatora festivala, tj. onih koji su taj film izabrali za svečanost otvaranja.

Uspješan start "Da Vincijevog koda" u kinima

No, svi prosvjedi i loše kritike nisu, kako se moglo i pretpostavljati, odvratili gledatelje od posjeta kinima. Štoviše, «Da Vincijev kod» s Tomom Hanksom i Audrey Tatou u glavnim ulogama je zabilježio drugi najuspješnjiji start u kinima u povijesti. U 90 zemalja, u koliko je počeo igrati, utržio je u tri dana već 253 milijuna dolara. Uspješniji je jedino bio treći nastavak «Rata zvijezda». Pritom stručnjaci ne prestaju ponavljati da je teorija zavjere u knjizi Dana Browna i prema njoj snimljenom filmu čista izmišljotina. Bonnski profesor crkvene povijesti Georg Schöllgen kaže: «Isus kako je opisan u knjizi, nema veze s povijesnim likom Isusa. On se jednostavno prebacuje u sadašnjost utjelovljujući sve što je danas moderno. Seksualno je aktivan, oženjen, praotac je emancipacije učinivši jednu ženu svećenicom. Sve to jest pomalo fascinantno, ali je zapravo prilično banalizirano.»
Teza koja ponajviše uzbuđuje kršćanski svijetjest da je Isus bio oženjen s Marijom Magdalenom koja zapravo uopće nije bila prostitutka nego joj je taj pečat priljepila kasnije katolička crkva jednako je tako isisana iz prsta, smatra profesor Schöllgen: «To je čista fantazija. U Novom zavjetu se ništa o tome ne može naći. Izvor koji Dan Brown navodi je Evanđelje po Filipu i potječe iz druge polovice drugog stoljeća, ali ni tu nema dovoljno materijala za jednu takvu tezu.»