AEG - nova žrtva "slobodnog protoka ljudi, roba i usluga"

"AEG", "Aus Erfahrung Gut" ("Iz iskustva dobro") nekadašnji je reklamni slogan tvornice koju je Emil Rathenau osnovao još krajem 19 stoljeća nakon što je od Edisona kupio patente, kao "Deutsche Edison Gesellschaft". Samo četri godine kasnije, 1887. mijenja ime u "Allgemeine Electricitätsgesellschaft" i već prije prvog svjetskog rata postaje jedan od najvećih koncerna na svijetu sa 66.000 zaposlenih. No AEG je stalno doživljavao padove i uspone - duboki pad u Velikoj krizi, nagli rast nakon II svjetskog rata kada je svatko maštao o novom stroju za domaćinstvo. 1950 je započela proizvodnja hladnjaka, 1958 se pojavila perilica za rublje "Lavamat" - koja se možda još uvijek vrti kod nekog od vas a AEG se upustio i u proizvodnju električne energije. Vrhunac je dostigao tamo negdje početkom 70-tih kada se, sa 178.000 zaposlenih, uzdigao na 12. mjesto na svijetu među proizvođačima električnih proizvoda ali nakon toga, na žalost, AEG postaje pravi školski primjer managerima što se nipošto ne smije činiti u koncernu: kupovati sve i svašta sa minimalnim udjelom vlastitog kapitala. Privremeni spas je došao tek sredinom osamdesetih kada je suvlasnik AEG-a postao Daimler Chrysler, ali uprava AEG-a nije naučila ništa iz prehodne krize: opet se dala u kupovinu - automatizacijske tehnike, mikroelektronike, proizvodnje šinjskih vozila i katastrofu nije trebalo čekati dugo: 1994. nije preostalo ništa drugo nego ključnu djelatnost - sektor proizvodnje aparata za domaćinstvo prodati švedskom koncernu Elektroluxu a Daimleru je ubrzo dosadilo baviti se i sektorom šinjskih vozila tako da je i ostatak AEG-a praktično "potopljen" u matični koncern Daimlera.

Jedino što je dakle ostalo od AEG-a, bio je sektor proizvodnje kućanskih aparata u središnjici u Nürnbergu i u još jednom pogonu u Rothenburgu pod upravom švedskog Elektroluxa. I sad dolazimo do jedne strane medalje opće globalizacije: matični koncern je prošlog kvartala zapravo objavio rekordnu dobit koja je nabujala za čitavih 22%. Ali kada nema granica prometu roba, novca i usluga, za Elektrolux više nije bilo ni razloga gnjaviti se sa 1750 radnika pogona u Nürnbergu i jednostavno je objavio da će ono što oni proizvode, ubuduće proizvoditi u Poljskoj uz još manje troškove i dakle, još veću dobit. Pogon u Rotheburgu za sada ostaje - a i tamo ima gotovo 1500 zaposlenih, ali radnici u Nürnbergu koji su već pristali na čitav niz ustupaka kako bi zadržali pogon gdje rade, dva tjedna pred Božić su se našli na ulici. Posljednji čin očaja bio je - štrajk, ali i poziv sindikalnog vođe Jürgena Wechslera na bojkot kupnje proizvoda koncerna Elektrolux: "Tko vam jednostavno stavi stolicu pred vrata pogona, taj više nema ni pravo da prodaje svoje proizvode po čitavom svijetu."

Uz dužno poštovanje prema gospodinu Wechsleru - ali tko je on da odlučuje o tome, tko smije a tko ne smije prodavati po čitavom svijetu? Već je uopće teško naći ime i prezime osobe u tim multinacionalnim koncernima koji je donosi ključne odluke, jer je i svaki direktor pritisnut zahtjevom čitavim morem anonimnih akcionara po čitavom svijetu za što većom dobiti. Globalizacija ima i svoje - za obične radnike - veoma ružno lice i sada je svejedno da li je riječ o Elektroluxu ili čitavom nizu drugih koncerna koji planiraju slične korake kao i AEG. Uzorak je gotovo uvijek identičan: rekordna dobit, ali ipak ukidanje pogona u Njemačkoj. Popis je veoma dug: njemački proizvođač guma "Continental", "Siemens", "Telekom", "Epcos" koji seli u Singapur, tvornica aluminija u Hamburgu pa čak i jedan turoperator poput TUI-a seli 150 mjesta računalskog centra u Indiju. Konačno - zašto ne? Na svijetu ima sve manje granica - i upravo smo tu došli do toga da nije teško biti niti naći protivnika takvog "kapitalizma skakakvaca" koji je usmjeren samo na vlastitu dobit i kojeg - praktično - utjelovljuje Svjetska trgovinska organizacija njenim željama za još većom liberalizacijom svjetskog tržišta.