26. lipnja 1945. osnovani Ujedinjeni narodi

Liga naroda, organizacija koja je prethodila Ujedinjenim narodima, od samog je početka bila osuđena na neuspjeh, jer njoj nisu pristupile najmoćnije države. Tako je Liga naroda samo bespomoćno mogla promatrati njemačke i japanske pripreme za II. svjetski rat. Poučen tim iskustvom američki je predsjednik Franklin Roosevelt još za vrijeme rata pokrenuo inicijativu za osnivanje nove svjetske organizacije. Tako su predstavnici SAD-a zajedno s onima iz Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Kine u rujnu 1944. godine skicirali temeljna načela UN-a. Tadašnji američki ministar vanjskih poslova Edward Stettinius, koji je bio nazočan na tom povijesnom sastanku, ovako je opisao značenje stvaranja svjetske organizacije za mir: „Podsjećamo da je Njemačka mogla biti pobijeđena samo zato što su ujedinjeni narodi ujedinili svoje snage. Trajni će mir biti moguć samo ako se ujedine snage kako bi ga ostvarile. Svjetska organizacija, zbog čije smo se povelje ovdje okupili, mora biti osnovana.“

No Roosevelt, Churchill i Staljin željeli su zadržati kontrolu nad novom organizacijom. Zato su Glavnoj skupštini, u kojoj su zastupljene sve zemlje članice, dodijelili vrlo uske ovlasti, dok su svojim zemljama u Vijeću sigurnosti, najmoćnijem UN-ovom tijelu, rezervirali stalna mjesta s pravom veta. Američki politolog Thomas Weiss ističe: „Razlog tome zašto su Sjedinjene Države pristupile Ujedinjenim narodima, a prije toga nisu željele postati članicom Lige naroda, upravo je pravo veta. To je također i razlog zašto je Sovjetski Savez ušao u UN.“

UN u mirovnim misijama

Početak UN-a bio je obećavajući. Godine 1948. potpisana je Deklaracija o ljudskim pravima koja je donijela velike pomake u međunarodnom pravu. No, iz ratnih saveznika nakon okončanja Drugog svjetskog rata nastali su ogorčeni protivnici pa su odluke Vijeća sigurnosti često bile blokirane pravom veta – to je stanje potrajalo sve do kraja 80-ih godina, odnosno do raspada komunističkih sustava i pada Berlinskog zida. UN se posebno iskazao svojim mirovnim misijama tako da je 1988. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. U razdoblju od 1988. do 1993. godine zabilježeno je više angažmana Plavih kaciga nego u 40 godina prije toga. No, ti angažmani nisu uvijek uspješno okončani: građanski rat u Somaliji i dalje je bjesnio, genocid u Ruandi ipak se dogodio, isto kao i pokolj muslimanskog stanovništva u Srebrenici.

Pa ipak, brojne mirovne misije bile su značajna potpora u ponovnoj uspostavi državnih struktura u ratom razrušenim zemljama. David Jaeri, koji je te misije pratio i analizirao za UN, kaže: „Postoji čitav niz primjera da ljudi nakon UN-ove misije danas žive u miru, unatoč problemima kojih je sigurno bilo. Recimo Kambodža, Mozambik, srednja Amerika, na Balkanu u istočnoj Slavoniji. Tamo se nazočnost UN-ovih mirovnih postrojba pokazala učinkovitom.“

U ovoj jubilarnoj 60. godini njegovog postojanja UN očekuju temeljite reforme, barem prema planovima glavnog tajnika Kofija Annana.