200 godina od smrti Immanuela Kanta

Samo nekoliko dana prije svog 80. rodjendana, 12. veljace 1804. godine, umro je jedan od najvecih filozofa svih vremena Immanuel Kant. Njegov les izgledao je poput kostura, potpuno osusen, tako da se mogao izloziti kao mumija. I upravo to se dogodilo. 16 dana ljudi su u Königsbergu obilazili tijelo mrtvog filozofa. Razlog ovako kasnom ukopu nije bio samo interes za Kanta nego i cinjenica da je tih dana bilo toliko hladno da je tlo bilo smrznuto pa se nije mogla iskopati raka. Kada je Kant umro, bio je samo jos sjena od covjeka. Godinama je psihicki i fizicki sve vise propadao da bi na kraju postao cudak u svakom pogledu. Pri kraju svog zivotnog puta Kant je bio i jos samo sjena od filozofa koji je nekoc bio. Njegovi nasljednici poput Fichtea, Schellinga i Hegela vec su odavno bili odmakli korak dalje od njegove teorije. 1799. Kant je u svom posljednjem za zivota objavljenom spisu "Objasnjenje u vezi Fichteove znanstvene teorije" jasno dao na znanje koliko drzi do njihovog pokusaja: nista. To je bila Kantova posljednja pisana rijec. Njome se i oprostio od filozofske pozornice.

Karl Jaspers Kanta, uz Platona i Augustina, smatra jednim od trojice "osnivaca filozofiranja". No, kao covjek, Kant nije ostao u dobrom sjecanju. Njegov lik postao je karikatura njemackog profesora, sto je Heinrich Heine opisao rijecima:

"Zivotna prica Imannuela Kanta tesko se moze opisati, jer on nije imao niti zivot niti pricu."

Rodjen 22. travnja 1724. u Königsbergu, gradu koji je pripadao Pruskoj cara Friedricha Wilhelma I., Kant je odgojen u duhu pijetizma, protestantskog pokreta koji velica unutarnju poboznost. Toga se kasnije sjeca "s osjecajem zahvalnosti". No, vrlo brzo Kant upoznaje i drugu stranu pijetizma. S osam godina odlazi na Collegium Friedericianum, u skolu koja zeli, citiramo, spasiti svoje sticenike od "duhovne propasti" - i to drilom. U tijeku skolovanja u mladom Kantu radja se otpor prema molitvama i pjevanju crkvenih pjesama koji ce ga pratiti kroz citav zivot, kao i sumnja u svaku vjeru koja se poziva na osjecaje i osjete. Kantov biograf, Manfred Kühn objasnjava:

"Moze se reci da je njegova moralna filozofija - sto je doduse vrlo grubo pojednostavljenje - negativna reakcija na pijetizam."

Kant se 1740. upisuje na sveuciliste u Königsbergu na kojem i zavrsava studij 1748. Pred njim je, medjutim, bila nesigurna buducnost. Bez financijske sigurnosti i bez posla mladi 24-godisnji filozof morao je zaradjivati za kruh radeci kao privatni kucni ucitelj. U tom razdoblju, tocnije 1749. objavio je svoju prvu knjigu, "Razmisljanja o pravom vrednovanju zivih sila", koja se bavi problemom svijeta misli Descartesa, Newtona i Leibniza. Tek nakon pet godina Kant se vraca na sveuciliste u Königsbergu radeci dizertaciju i godinu dana kasnije magistrira na temu vatre. Ubrzo pocinje raditi kao privatni docent za filozofiju sto ostaje 15 godina financirajuci se novcem od svojih studenata koji u velikom broju dolaze na njegova predavanja jer su na dobrome glasu. Kant sada pocinje redovito objavljivati pisuci o lijepom i uzvisenom, o Bozjim dokazima, pa cak i o svedskom teozofu Emanuelu Swedenborgu. No unatoc toj sarolikosti tema, jedna se linija vec u to vrijeme dá prepoznati u Kantovim razmisljanjima.

"Kako se filozofira? Drzeci se vise racionalnih stanovista? Treba li pokusavati do istine doci dedukcijom iz opcenitih istina ili empirijski, tako da se pokusa zabiljeziti ono sto se vidi da bi se iz tih promatranja kasnije izvukli zakljucci?", predstavlja Kühn pitanja koja su mucila Kanta.

Njegove knjige i predavanja donose Kantu ugled medju filozofima daleko izvan granica Königsberga. Njegov najpoznatiji ucenik je Johann Gotfried Herder, pored Goethea i Schillera vodeca figura Weimarske klasike. No, Kantu ipak dugo nece biti ponudjena redovna profesura u Königsbergu. Pozive iz Erlangena i Jene odbija. Zudjenu profesuru u svom rodnom gradu dobija sa 46 godina i pritom predaje inauguracijsku dizertaciju o oblicima cuvstvenog i umnog svijeta. Tim radom pocinje Kantova kriticka filozofija.

Deset godina nakon toga ne dogadja se nista. To su godine sutnje u kojima Kant nista ne objavljuje vec radi na svom opusu magnumu, na "Kritici cistog uma", koja izlazi 1781. Kühn pojasnjava:

"Treba reci da prva ‚Kritika', ‚Kritika cistog uma', odgovara na pitanje: sto mogu znati? Odgovor glasi: samo ono sto nam prirodne znanosti daju da prepoznamo. A, naravno, filozofija moze dati objasnjenje za mogucnosti ovakvog nacina spoznaje, ali nista vise. Velike tematske cjeline koje su obradjivali Leibniz, Descartes, zapravo jos i Platon, na ta metafizicka pitanja, ne mogu se dati odgovori."

Kantova filozofija donijela je kopernikanski obrat. Kopernik je, naime, osporio uvrijezeno vjerovanje da sve planete kruze oko zemlje i ustvrdio da mi kruzimo oko drugih planeta.

"Kant kaze da se kopernikanski obrat u filozofiji sastoji od toga da se prije vjerovalo kako stvari imaju utjecaj na covjeka. On, pak, tvrdi: ne, nije tako, obrnuto je. Mi konstruiramo svijet, mi smo vazniji u percepciji i spoznaji stvari nego stvari same. To ide tako daleko da on tvrdi kako mi stvari zapravo uopce ne mozemo vidjeti onakvima kakve one stvarno jesu, vec vidimo samo njihov odraz."

Covjek, dakle, postaje, mjera svih stvari. Kantova stajalista sliku naseg svijeta radikalno su promijenila. 1788. Kant objavljuje drugu od svoje tri "Kritike". Nakon pitanja: "sto mogu znati?", Kant u "Kritici prakticnog uma" postavlja pitanje djelovanja.

"Druga ‚Kritika' bavi se pitanjem: sto bih trebao ciniti? Odgovor moze biti sazet u jednu recenicu, naime: moram ciniti ono sto mi je duznost. Pitanje je samo sto to znaci. Sto znaci obavljati svoju duznost? I s tim u vezi razvija Kant takozvani kategoricki imperativ."

Kant napucuje: "Djeluj tako da bi nacelo tvoje volje u svakom trenutku moglo biti princip opceg zakona."

Ta recenica govori nesto i o Kantu kao covjeku. Jer on je bio uvjeren da samo oni ljudi koji zive prema cvrstim principima imaju karaktera, a s karakterom se covjek ne radja, nego ga razvija. Treca i posljednja Kantova kritika je "Kritika rasudne snage". U njoj on postavlja pitanje: "Cemu se mogu nadati?" I kaze: da bih stvarno mogao biti moralan, moram prihvatiti da postoji Bog i da sve ne zavrsava sa smrcu.

1796. Kant drzi svoje posljednje predavanje, a 12. veljace 1804. umire. Na njegovoj nadgrobnoj ploci stoji poznati citat iz posljednjeg poglavlja "Kritike prakticnog uma":

"Dvije stvari ispunjaju dusu uvijek novim i sve vecim divljenjem i strahopostovanjem, sto se vise i duze razmisljanje bavi njima: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni."