100 godina Austrije:sladunjava nostalgija i sporna prošlost | Politika | DW | 13.11.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

100 godina Austrije:sladunjava nostalgija i sporna prošlost

Kakve osjećaje izaziva u Austriji uspomena na nekadašnju veličinu? Zašto su komplicirani odnosi s Njemačkom? O tome smo povodom 100 godina postojanja Austrije razgovarali s povjesničarom Florianom Wenningerom.

DW: Prije 100 godina, s krajem Prvog svjetskog rata, propala je i Austro-Ugarska Monarhija, ranije Habsburška Monarhija, koja je stoljećima bila velesila. Koliko je nekadašnji značaj tog carstva još prisutan u novoj, maloj Austriji?

Florian Wenninger: Za većinu građana Habsburške Monarhije život nije bio posebno sjajan. Patnjama i bijedom koje je izazvao Prvi svjetski rat, Monarhija se diskreditirala u očima velikog dijela naroda. Čak su i seljaci, klasa koja je bila najodanija caru, 1918. tražili svrgavanje – ne samo cara, nego i same monarhije.

U 50-im godinama se – i zbog turističko-marketinške pozadine - razvila pomalo sladunjava nostalgija: prelijepa Sisi i energični Franjo Josip. To je, međutim, postalo moguće tek kada je počela izumirati generacija koja je živjela u doba tog kraljevskog para i na njega imala mnoštvo negativnih uspomena. No ta carska priča ipak nije imala odraza na dalji politički život: od prvih slobodnih izbora 1919. u Austriji nikada više nije imala nikakve šanse nijedna monarhistička grupacija.

Sjećanje na vlastitu veličinu je uvijek bilo politički motivirano. U Austriji je povodom ovog jubileja bilo dosta diskusija oko toga što je to "pravo sjećanje". Koja slika povijesti je prevladala?

Za čudo, baš ona koja republiku iz 1918. s njenim enormnim demokratskim i socijalnim tekovinama interpretira kao "propali" projekt. Pri tome se zaboravlja da ta Prva Austrijska Republika nije tek tako propala, već su je uklonile antidemokratske snage, uz kršenje važećeg Ustava.

Koje mjesto u današnjoj diskusiji ima priključenje Austrije nacističkoj Njemačkoj 1938, dakle, austrofašizam?

"Priključenje" Trećem Reichu se u suštini sastojalo od dva paralelna postupka. Bili su to vojna invazija izvana i preuzimanje vlasti iznutra koje su proveli domaći nacisti. Posle 1945. austrijske vlade su iz pragmatičnih pobuda dugo govorile samo o okupaciji, da na taj način ne bi proglasile zemlju odgovornom za štetu i zločine koje je počinila kao dio nacističkog režima. No, u samoj Austriji je bilo vrlo jasno što se dogodilo 1938.

 Dr. Florian Wenninger
Universität Wien (Jürgen T. Sturany)

Dr. Florian Wenninger

I vrijeme prije toga je bilo škakljiva politička tema: 1933. godine je jedna demokratski legitimirana kršćansko-socijalna vlada uspostavila diktaturu, da bi 1934. i vojno razbila socijaldemokraciju. Tada su ubijene stotine ljudi, a više od deset tisuća ljudi je završilo u zatvorima i logorima. Poslije 1945. Drugu Republiku su zajednički morali uspostaviti protivnici iz građanskog rata 1934. Za to je po mogućnosti bilo nužno zaboraviti austrofašističku diktaturu od 1933. do 1938. I zato je bila korisna priča o Austriji kao prvoj žrtvi nacista - i socijaldemokrati i pripadnici kršćansko-socijalnog tabora su poslije 1938. bili žrtve nacističkog režima - tako su se zaista i osjećali.

Nijemci i Austrijanci njeguju pikantne susjedske odnose. Što je zapravo u pozadini toga, što su, povijesno gledano, najvažnije odrednice tog senzibiliteta?

Koncept samostalne austrijske nacije je paradoks, jer s jedne strane, ta nacija je njemački entitet, a s druge strane austrijska samouvjerenost počiva na izdvojenosti u odnosu na njemački savez. Ništa u Austriji ne izaziva tako burne emocije kao sportski događaji s njemačkim protivnicima - ili ponašanje njemačkih političara koje se doživljava kao arogantno.

Još se dobro sjećam pada Berlinskog zida. Tada sam sjedio pred televizorom s mojim užasnutim djedom. Gledali smo kako mase kliču: "Jedan narod, jedan narod..." i čuo sam kako djed mrmlja: "Opet su netko i nešto, Bože moj!"

Kada se sve sabere i oduzme, antinjemačko raspoloženje je mješavina kompleksa male države, hotelijera koji se pred gostom klanja, a iza leđa mu se ruga, antiprotestantskih i antipruskih rezervi i, naravno, i zavisti zbog dobrog životnog standarda Nijemaca. No ovo posljednje se tijekom godina promijenilo: odjednom su Austrijanci ti koji su imućniji. A kada se govori o istočnonjemačkim gastarbajterima u austrijskom ugostiteljstvu, onda je to često s primjesom zlobe.

Austrija je geografski, politički i kulturno klasična srednjoeuropska zemlja i - kako se pokazuje i to ne samo u očima njemačkih promatrača - trenutno simpatizer Poljske i Mađarske, zemalja koje su kritične prema EU. Kako stoje stvari s posredničkim kvalitetama Austrije u burnim vremenima EU-a?

Sa sadašnjom vladom ne bih baš govorio o posredničkim kvalitetama. Ona provodi svoju unutarpolitičku agendu, napreduje s razgradnjom socijalne države i pokušava izazvati dojam da je naš glavni problem sirotinja koja dolaze preko Sredozemnog mora. Na EU - kojoj bi se, istinabog, imalo dovoljno toga zamjeriti - gledaju kao na vanjskog neprijatelja, kao na vladavinu tuđinaca koji još uvijek dovlače ovamo izbjeglice. To je prljava i providna, ali na žalost trenutno uspješna igra, u kojoj se svjesno prihvaća kolateralna šteta na europskoj razini i trpanje u isti koš s kobnim desničarskim likovima poput gospode Orbana, Salvinija i Zemana.

Dr. Florian Wenninger (40) je asistent na Institutu za suvremenu povijest Svečilišta u Beču.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

 

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic