Život s koronom u Njemačkoj – kako izgleda nova normalnost?

Da je ovo jedan normalni četvrtak, ja bih se jutros bila ustala, spremila djecu za školu, na brzinu obukla, popila kavu i nenašminkana odjurila na Deutsche Welle. Tamo bi me sat vremena uljepšavali za snimanje našeg tv-magazina Europa u fokusu. Ovo je, međutim, prvi četvrtak otkako je korona zavladala Njemačkom da ne snimamo našu televizijsku emisiju – idućih šest tjedana idu reprize. Korona mijenja i medijski krajolik: na njemačkim tv-kanalima idu emisije s gostima koji su prije sjedili u studiju, a sada svi sjede negdje pred nekim kompjuterom i uključuju se u raspravu preko video-konferencije.

Korona u Newsroomu

S dobrim razlogom. I u drugim medijskim kućama kao i u našoj zaposlenici obolijevaju od Covida-19. Mi dnevno dobivamo Newsletter u kojem nas naš poslodavac obavještava koliko je novih slučajeva oboljenja u našoj kući – do jučer ih je bilo šest. Već neko vrijeme se pokušava organizirati posao tako da je samo po jedna osoba u uredu. Nova mjera je da na vratima svakog ureda stoji izvješena lista osoba koje su se u njemu zadržavale – s datumom i vremenskim periodom.

I to je logična posljedica aktualnih događaja: prije koji dan je iz Newsrooma, dakle, ureda s puno radnih stolova i novinara koji ih koriste, stigla vijest da je kod jedne osoba pozitivno testirana na koronavirus. Nakon toga je čitav ured evakuiran i dezinficiran i sve kolege koje su bile u kontaktu sa zaraženim su pozvane da se jave i poduzmu potrebne mjere. Dobili smo i upute za rad na terenu - samo u grupama po dvoje, uvijek s propisanim razmakom, sa zaštitom na mikrofonima. Stigla nam je u inbox i potvrda da se, u slučaju uvođenja stroge zabrane izlaska, kao djelatnici medijske kuće i sa zadatkom informiranja građanstva, smijemo slobodno kretati.

Nema panike

Ali, bez obzira na sve ove mjere, na sva ograničenja, ja imam osjećaj da smo mi ovdje, u Bonnu, počeli živjeti neku polukarantensku rutinu u doba korone. Jučer sam bila u jednom velikom supermarketu – na policama svega, a kupaca malo. Nitko ne ograničava ulazak i izlazak. Nitko ne nosi masku. Zaposlenici supermarketa, doduše, dezinficiraju košare i ručke kolica i blagajnica je iza plastične „šajbe“, nosi rukavice. Ali ne osjećam nikakvu histeriju.

Dok pišem ove retke, stiže mi na mobitel poruka od našeg zagrebačkog dopisnika: „Daj mi, pliz, reci je li kod vas savjetuju da kad donesete nešto izvana u stan, recimo, vrećice s hranom, sve dezinficirate varikinom?“ „Ne“, odgovaram mu. Nama to ovdje u Bonnu nitko ne govori.

Polukarantenska rutina

U ovoj našoj novoj polukarantenskoj svakodnevici s koronom su se stvari presložile, ali nekako i posložile. Ja hodam i vozim se okolo raznoraznim prijevoznim sredstvima otvorenih očiju i ušiju kako bih vam što više onoga što vidim i čujem mogla prenijeti u ovom dnevniku. Moj suprug i ja smo zamijenili uloge – on je kao privatni konzultant uvijek bio „on the road", na raznim krajevima svijeta. Kad djeca nisu mogla u školu jer su bila bolesna, bilo je samo po sebi razumljivo da ja ne idem na posao i ostanem doma s njima.

Ja sam uglavnom bila ta koja je radila s njima domaće zadaće, koja je planirala što će jesti i većinom to kuhala večer ranije. Sada je to on preuzeo. I njegovu branšu je korona pogodila svom silinom. Nikakva putovanja, nikakve radionice, nikakvi treninzi – i nikakvi prihodi. Ali zašto bi nama bilo drugačije nego drugima?

Još uvijek nam je, svjesni smo toga, puno, puno bolje nego mnogima drugima. Sjeli smo prošloga tjedna, stavili na papir sve naše troškove, „ištrihali“ sve ono što možemo ukinuti i napravili plan što ćemo možda u drugom koraku morati ukinuti.

Obitelj u doba korone

U našem novom „normalnom" životu provodimo jako puno vremena zajedno. U našem starom normalnom životu smo po cijele dane bili raspršeni na sve strane. Vikende smo provodili na nogometnim, rukometnim, teniskim terenima. Sada idemo u duge šetnje po šumi, vožnje biciklom, igramo društvene igre, razgovaramo na balkonu koji je - i već zbog toga osjećamo beskrajnu zahvalnost - već danima okupan suncem.

U medijima se ovdje govori o ovom novom ritmu obiteljskog života i činjenici da je većina obitelji „osuđena“ na 24-satno druženje uglavnom kao o problemu ili barem kao izazovu. Iskreno, meni je to, od svih ovih promjena koje nam je nametnula korona, najmanji problem. Naprotiv, ja uživam u činjenici da možemo za svakim obrokom biti zajedno, da mogu svako jutro započeti s jednom rundom maženja s djecom, da se međusobno pitamo kako smo, kako izlazimo na kraj s novonastalom situacijom – i da imamo vremena slušati odgovore.

Uživam, da vam pravo kažem, i u činjenici da je naš podrum konačno pospremljen i da su igračke koje već godinama čekaju da budu izbačene iz svih kuteva dječjih soba završili tamo gdje im je mjesto -  u smeću ili u kutijama za Caritas.

Koga najviše pogađa zabrana druženja?

„Kako si? Je li ti dosadno?“, pitam tako svakoga dana i svoju 15-godišnju kćer koja već danima nije vidjela nikoga od svojih prijatelja pa mislim kako je ona kao tinejđerka kad je u pitanju redukcija društvenih kontakata „najugroženiji“ član naše obitelji u ovim polukarantenskim vremenima. „Ne“, kaže mi. „Fale mi moji prijatelji, ali uopće mi nije dosadno.“

Psihijatar Wolfgang Spitta s kojim sam prije koji dan razgovarala i jučer o tome pisala u svom korona-dnevniku ima za to plauzibilno objašnjenje: „Kad su u pitanju socijalni kontakti, najugroženiji smo mi, srednja generacija, koja druženje preko društvenih mreža ne doživljava kao druženje, za razliku od mladih. A seniori, generacija naših roditelja i tako vrlo često, barem ovdje u Njemačkoj, baš i nema velikih socijalnih kontakata.“

Vidjeti čašu kao napola punu, a ne napola praznu – to je geslo koje sam uvijek propagirala u svom starom normalnom životu. Čini mi se, međutim, da ga u ovim kriznim vremenima kada je ona puna polovica možda malo i manja, puno dosljednije živim. Koliko dugo će mi do uspijevati, ne znam. Ali reći ću vam kad se stvari promjene.