Život s koronom u Njemačkoj - kako financijski preživjeti ovu krizu? | Panorama | DW | 18.03.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Život s koronom u Njemačkoj - kako financijski preživjeti ovu krizu?

Niti jedno radno mjesto u Njemačkoj neće zbog korone biti izgubljeno, obećao je njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier. Koliko je to "obećanje - ludom radovanje", a koliko realistični i hvale vrijedan cilj?

Spasiti sva radna mjesta i sva poduzeća, sigurno je hvale vrijedan cilj. I ako to neće uspjeti Njemačkoj, kome će, mislim si ja, a to mislite sigurno i vi. Ali kada čujem vijest da je Volkswagen jučer (17.3.), a BWW danas obustavio proizvodnju, da je automobilska industrija - srce njemačke industrije - doslovno stala, teško mi je vjerovati da će to obećanje bilo koja zemlja i bilo koji ministar moći ispuniti. Iako je to, mora se priznati, melem za uši u ovim vremenima kada nas iz sata u sat bombardiraju loše vijesti. Pritom mislim da su radnici Volkswagena, Deutsche Telekoma i drugih njemačkih gospodarskih divova još prilično zaštićena vrsta. Ali što je s tisućama i tisućama sitnih poduzetnika kao što je moja prijateljica Conny?

Njemački ministri u kojih su trenutno uprte sve oči: ministar financija Olaf Scholz (SPD) i ministar gospodarstva Peter Altmaier (CDU)

Njemački ministri u kojih su trenutno uprte sve oči: ministar financija Olaf Scholz (SPD) i ministar gospodarstva Peter Altmaier (CDU)

Pošteno zarađeni kruh

Conny (na naslovnoj fotografiji) ima mali bistro u centru Bonna koji drži sa svojim kolegom i prijateljem Michaelom. Njezin radni dan u "normalnim" vremenima, vremenima prije korone, je izgledao ovako: digla bi se u 5 i pol ujutro, otišla na veletržnicu, obavila kupovinu za svoj bistro i onda spremala sendviče, kuhala juhe i tople obroke za "marendaše" koji su iz obližnjih ureda, fakulteta i sveučilišne biblioteke svakog radnog dana dolazili kod nje. Znala bi mi "oprati uši" kad bih je nazvala između 12 i 14 sati: "Dobro, je li ti znaš koliko je sati? Kako me možeš zvati u ovo doba?! Znaš da je kod mene sada ludnica!" Ja bih se brže-bolje ispričala i poklopila slušalicu. Tih dana, prije korona-ludila, je Conny u svom bistrou "Magd und Knecht" ugošćavala po 200-300 ljudi na dan. Njezin radni dan bi počeo u ranu zoru i završio u pet popodne. Subotom i nedjeljom je bistro bio zatvoren, ali ona i njezin kompanjon su nudili usluge cateringa i s godinama u Bonnu došli na glas kao izvrsna adresa za firme koje organiziraju konferencije, workshopove, ali i privatne osobe kojima treba ovakva vrsta usluge za rođendanska slavlja, krštenja i krizme. Conny je posao išao dobro, da ne može bolje. Unatoč tome, na kraju mjeseca bi joj ostala tek "pristojna plaća", kako je znala reći. Njome je mogla financirati jedno putovanje godišnje tijekom tri tjedna koliko bi ljeti zatvorila "butigu", stanarinu za svoj prilično prostran i udoban stan, auto - ukratko život bez financijskih briga. O mirovini nije nikada htjela razmišljati iako se već počela bližiti 60-oj. "Uplaćuješ li što u koji privatni mirovinski fond?", znali smo je pitati. A ona bi nam odgovorila: "Imam jedan stan od 65 kvadrata koji iznajmljujem, to je moja mirovina. A inače ću raditi dokle god sam živa. Ja ne mogu živjeti, a ne raditi!"

Bistro Magd und Knecht u Bonnu

Bistro "Magd und Knecht" u Bonnu

Bijeg iz DDR-a, pa početak iz nule

To, iz usta moje prijateljice, nisu samo prazne riječi. Ona je rođena u DDR-u, u predgrađu Leipziga, njezin otac je imao pekaru u sistemu u kojoj su privatni poduzetnici bili državni neprijatelji, njezina braća i sestre zbog toga nisu smjeli studirati, ona je s malom bebom kao jedna od zadnjih njemačkih izbjeglica prije pada Željezne zavjese prebjegla u Zapadnu Njemačku. I u Bonnu, s izučenim zanatom slastičarke, počela od nule. Radila je prvo u jednoj gradskoj pekari, da bi nakon nekoliko godina ostvarila svoj san i s kolegom Michaelom - i to kao samohrana majka - otvorila vlastiti lokal. Conny život definitivno nije mazio, ali ona nikada nije kukala. Uvijek je čašu vidjela kao pola punu, a ne pola praznu. Bila je ponosna da je s godinama svoj mali bistro mogla proširiti i zaposliti troje ljudi. I u izboru zaposlenika je mislila prije svega socijalno, a ne komercijalno. Jedan od njih je tako perač suđa iz Alepa, sirijska izbjeglica koji je s obitelji došao u Njemačku. Druga zaposlenica je, prije nego što se kod nje prijavila za posao, prijavila privatni bankrot.

Prazan lokal

Ovoga jutra sam posjetila Conny u njezinom bistrou i zatekla je kako sjedi u stražnjem dvorištu sa svojim kompanjonom Michaelom. Njih dvoje puše, sami k'o prst. U lokalu, rekli bi Dalmatinci, "ni pasa". "Kakva je situacija?", pitam ih. "A što da ti kažemo? Katastrofalna." Poslali su, kaže, dan ranije, svoje zaposlenike kući, nakon što su jučer imali možda 50-ak gostiju koji su došli kupiti sendvič ili kolač i izašli prije nego što su ušli. Sve catering usluge su im otkazane još prije dva tjedna. Sirijac, kažu, dolazi na nekoliko sati: "I dolazit će dokle god budemo otvoreni, njemu je novac najpotrebniiji." Zatražili su od Agencije za rad pomoć u obliku "Kurzarbeitergelda", mjere kojom njemačka država pomaže poslodavcima i posloprimcima da sačuvaju radna mjesta u razdobljima kad privremeno - iz opravdanih razloga - za njih nema dovoljno posla. Ako Agencija za rad njihov zahtjev odobri, platit će njihovim zaposlenicima koji rade skraćeno radno vrijeme 60 posto mjesečnih primanja (onima s djecom 67 posto) i preuzeti troškove socijalnih davanja u visini od 100 posto. "To bi nas stvarno spasilo", kaže Conny.

Drage mušterije, hvala vam na brojnim lijepim riječima. One nam puno pomažu, piše na papiru nalijepljenom na vratima bistroa Magd und Knecht

"Drage mušterije, hvala vam na brojnim lijepim riječima. One nam puno pomažu", piše na papiru nalijepljenom na vratima bistroa "Magd und Knecht"

Kako pomaže njemačka država?

Ali ovakvih slučajeva je trenutno u Njemačkoj na tisuće i tisuće. I velika poduzeća poput Volkswagena (VW) posežu za ovakvim mjerama. Ona su često u mogućnosti svojim zaposlenicima kojima su skratili radno vrijeme plaćati i nešto od onih 40 posto koje Agencija za rad ne pokriva. Djelatnici metalne i elektroindustrije u Baden-Württembergu, prema tarifnom ugovoru, mogu dobiti između 80,5 i 95 posto svog neto-dohotka. Privremeno "racionalizirani" radnici VW mogu računati da će dobiti između 78 i 95 posto svoje redovne mjesečne plaće. Njemački političari nadležni za sektor rada i gospodarstva naglašavaju da je država spremna "odriješiti kesu" kako bi ublažila gospodarski šok koji je korona prouzročila u zemlji. I obećavaju poduzetnicima u nevoljama da će novac teći, bez obzira na preopterećenost kapaciteta. "Rješavat ćemo stvari nebirokratski", obećavaju političari i signaliziraju da su spremni u to ime odustati i od planova o državnom nezaduživanju, o "crnoj nuli". Njemačka državna Banka za obnovu i razvoj (KfW) je dobila od politike direktivu da, shodno tome, daje kredite bez velikog provjeravanja likvidnosti i platežne sposobnosti poduzeća. "Rečeno nam je, praktički, da damo kredit svakome tko ga od nas traži", kaže mi prijateljica koja radi upravo na obradi ovih zahtjeva: "Jučer smo dobili 4.000 zahtjeva, a uspjeli smo obraditi nekih 400."

Volkswagen obustavlja proizvodnju u svojim tvornicama

Volkswagen obustavlja proizvodnju u svojim tvornicama

Njemačka vlada razmatra mogućnosti pomoći podstanarima koji zbog krize izazvane koronavirusom ne mogu platiti svoju mjesečnu stanarinu. Razmišlja se o opcijama kao što je privremeno suspendiranje važećih propisa i zakona o otkazivanju ugovora o stanovanju ili subvencijama za ugrožene stanare koji su zbog krize izgubili posao, a sada im prijeti i gubitak doma. Posebno su ugroženi, naglašavaju u udrugama stanara, građani s niskim primanjima, sa sezonskim ili privremenim ugovorima, samostalni djelatnici, umjetnici i vlasnici malih lokala - kao Conny. Njoj, kaže, kredit KfW-a ne može pomoći: "Tko će mi ga kasnije vratiti? Ja ni u najboljim vremenima ne zarađujem toliko da mogu otplaćivati dugove." Da ne mora plaćati najamninu za lokal koji će, uvjerena je, prije ili kasnije morati zatvoriti, bi joj, međutim, itekako pomoglo. U ovim teškim vremenima joj, osim toga, pomaže i nešto što se novcem ne može platiti: lijepe riječi i solidarnost dugogodišnjih mušterija.

 

Preporuka uredništva