Život 22 godine poslije Oluje bez struje i vode | Priča dana | DW | 03.08.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Život 22 godine poslije Oluje bez struje i vode

U Otišiću, srpskom selu između Sinja i Vrlike, jedan povratnik uzgaja smilje i želi vratiti život u selo. Njegov primjer zasad je iznimka, a u selu koje je imalo više od tisuću stanovnika danas je samo 30-tak ljudi.

 

 

Prije rata u Otišiću, selu koje se između planine Svilaje i Peručkog jezera prostire na 18 kilometara dužine i tri kilometra širine,  živjelo je više od tisuću ljudi, većinom srpske nacionalnosti. Danas ih je svega 30-tak, i to uglavnom starijih i nemoćnih. Nekoć je Otišić imao školu, poštu, nekoliko prodavaonica i ambulantu, naravno i struju, a danas nema ništa. Selo koje je ratnih godina bilo na liniji razdvajanja hrvatskih snaga i pobunjenih Srba bilo je i prvo na udaru kada je u Oluji Hrvatska vojska iz pravca Sinja krenula prema Vrlici i Kninu.

Otišić je uništen nakon Oluje, a od nekoliko stotina kuća, razasutih u desetak zaselaka, obnovljeno je svega njih 30-tak. Struju je dobio samo jedan dio sela, a vodu nema nitko. Za tako mali broj ljudi, kažu nam, to se jednostavno ne isplati. Asfaltiran je samo put koji od glavne ceste kroz veliko i raštrkano selo vodi do pravoslavne crkve sv. Arhanđela Mihaila, no iz popucalog asfalta raste korov, što je pouzdan znak da tim putem ne prolazi puno automobila.

Pitoma oaza u kršu

Kroatien Oluja - Vertriebene kehren zu ihrer Heimat zurück: Strahinja Novak (DW/D. Romac)

Strahinja Novak

Strahinja Novak, povratnik iz Engleske, međutim, ne očajava. Ovaj poduzetni 58-godišnjak, naime, odlučio je vratiti život u Otišić i svojim primjerom pokazati da se u Otišiću može raditi i zaraditi. U Englesku je otišao 1987. godine, a živio je u Leicesteru gdje se bavio keramikom i gdje i danas živi njegova velika obitelj, supruga, dvije kćeri i dva sina. Prije nekoliko godina vratio se u Otišić, obnovio rodnu kuću, a na vlastitoj zemlji, kao i na zemlji svojih rođaka i susjeda - za što, kaže, ima njihovo odobrenje - zasadio je smilje. Danas ima preko 220 tisuća sadnica smilja, na oko 10 hektara površine, tako da se Novakova plantaža u podnožju Svilaje doima poput pitome oaze u zapuštenom i zaraslom okružju.

Ne brinu ga, kaže, trenutačne špekulacije s cijenom smilja, koje su ugrozile mnoge proizvođače. Iako, kaže, odlično surađuje s braniteljskom udrugom Kosir, koja od njega otkupljuje smilje i posjeduje destileriju u Dugopolju, Novak planira u Otišiću izgraditi vlastitu destileriju, kako bi zaokružio proces proizvodnje od uzgoja do finalnog proizvoda, odnosno ulja. No njegov je cilj, kako uporno ponavlja, obnova života u ovom lijepom, ali devastiranom i napuštenom kraju. "Nije sve tako crno. Kad se netko vrati, onda će za njim još netko doći. Sada je samo bitno da se mlađi svijet počne vraćati. A na početku se netko mora žrtvovati. Uvijek je tako bilo", kazuje za DW Strahinja Novak, kojega njegova obitelj, sinovi i kćeri, redovito posjećuju u Otišiću, a i on često odlazi u Englesku.

Odnos s Hrvatima? Novak se ne žali, osobito kada je riječ o Sinjanima, koji su, kako kaže, uvijek spremni priskočiti i pomoći, kao što je i on spreman pomoći njima. S vlastima u Vrlici - a Otišić teritorijalno pripada Vrlici - u prošlosti nije uvijek imao najbolje iskustvo, ali sada se i to mijenja. "Jedini je problem što je ovdje toliko ljudi bez posla, a ljudi su ljubomorni", dodaje.

Lavanda i smilje

Kroatien Oluja - Vertriebene kehren zu ihrer Heimat zurück: Milan Stojic (DW/D. Romac)

Milan Stojić

Kad se Novak iz Engleske vratio u Otišić, savjetima oko uzgoja smilja puno mu je pomogao Milan Stojić, koji sa svojom poduzetnom obitelji uzgaja lavandu u Biteliću, selu s druge strane Peruče, nekoliko kilometara istočno od Otišića, u podnožju Dinare, u općini Hrvace. I Stojić, naime, svojim primjerom potvrđuje da se upornost i marljivost ipak isplate. Stojić je bio policajac, a devedesetih je, zbog svoje nacionalnosti, bio primoran otići u mirovinu, i to kao 36-godišnjak. Danas je jedan od najuspješnijih proizvođača lavande u cijelom cetinskom kraju. "Morao sam nešto raditi kako bih svojoj obitelji priskrbio pristojan život. Razmišljao sam što se ovdje može saditi. Sjetili smo se lavande, jer samo lavanda i smilje uspijevaju na ovakvoj škrtoj zemlji", kaže nam Stojić, čija obitelj ima pet tisuća grmova lavande i proizvodi brojne proizvode od lavande: vrećice sa sušenim cvijetom lavande, sapune, aromatične jastuke, meleme, eterično ulje, kolače i liker... Tim se poslom bavi cijela obitelj: dok se on brine za zemlju i sadnice, kćeri i supruga šiju i oslikavaju vrećice i brinu o dizajnu proizvoda.

Stihijski povratak

Kroatien Oluja - Vertriebene kehren zu ihrer Heimat zurück: Dusan Stojanac (DW/D. Romac)

Dušan Stojanac

"Žalosno je što je zemlja uglavnom zapuštena i što su sela na cijelom ovom području opustjela. Danas se u cijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji samo oko pet tisuća ljudi izjašnjavaju kao Srbi, iako je asimiliranih pet puta više", uvjerava Stojić, koji je član predsjedništva srpske nacionalne manjine u Splitsko-dalmatinskoj županiji i koji naglašava da sa svojim susjedima katolicima njeguje dobre odnose. Rat je, kaže, stvar prošlosti, a danas se situacija normalizirala. Osobito naglašava  potporu načelnika Hrvaca Dinka Bošnjaka. Samo lijepu riječ za Bošnjaka, ali i za sinjske vlasti, ima i dugogodišnji predstavnik srpske manjine u gradu Sinju Dušan Stojanac, bez čije bi se pomoći teško snašli u otišićkim i peručkim selima i zaselcima. Stojanac za DW objašnjava da je glavni problem povratnika u te krajeve činjenica da nije postojao sustavan plan održivog i organiziranog povratka i obnove, nego je taj proces bio rezultat "čiste stihije". Posljedica je depopulacija tih krajeva, bez obzira je li riječ o Hrvatima ili Srbima. U Vrlici je prije rata živjelo više od sedam tisuća stanovnika, a sada ih je samo oko dvije tisuće, dok je od više od tri tisuće prijeratnih Srba u vrličkom  kraju srpska zajednica danas spala na samo 115 birača srpske nacionalnosti.

Kroatien Oluja - Vertriebene kehren zu ihrer Heimat zurück: Das Dorf Otisic (DW/D. Romac)

Selo puno ruševina

Primjer Strahinje Novaka u Otišiću, koliko god bio pohvalan, stoga je iznimka. Većina povratnika u Otišić nema elementarne uvjete za normalan život. To ponajbolje ilustrira primjer Marije i Petra Borkovića, koji žive u obnovljenoj kući u Otišiću, ali bez struje i vode. Ne mogu razmišljati ni o agregatu, jer on treba gorivo koje ga pokreće, a njima je to preskupo, jer ne primaju mirovinu.

"Zamislite samo kako izgleda život bez struje na plus 40, bez hladnjaka i veš mašine", očajna je 61-godišnja Marija Borković, koja se sa sjetom prisjeća kako je njezin zaselak struju prvi put dobio 1975. ili 1976. godine. Ona i njezin četiri godine stariji suprug nemaju ni vodu, a kada im za ljetnih suša presuši bunar prvu cisternu iz Vrlike koja im ga napuni dobivaju besplatno, dok svaku sljedeću plaćaju po 550 kuna. Imaju tri krave, šest koza i sedam jaraca, a najteže im je bez struje kada im iz Zemuna stignu sin, nevjesta i unučica Nevena. "I mi ovdje imamo neka prava, odnio vrag i nacionalnost, imamo i mi pravo na struju! Tužit ću državu Strasbourgu", ali odmah potom rezignirano dodaje: "Ma, tužit ću ja crnog vraga". Tako govori Marija Borković, koja zna da će i dalje strpljivo čekati da im se nepopustljiva država smiluje i u njezin zaselak dovede struju.

 

Preporuka uredništva