Što su javljali njemački mediji nakon pada Miloševića?

„Čak i u trenutku trijumfa, pobjednik bitke za Beograd je ostao skroman i miran jer mu je takva narav. 'Danas pišemo povijest', rekao je Vojislav Koštunica u prvom nastupu na srpskoj državnoj televiziji RTS koju su jurišni odredi demokratske oporbe prvo zauzeli nakon krvavih uličnih borbi. To je samouvjerena, ponosna rečenica. Ali kad je izgovara Koštunica, to više liči na suhi sažetak nekakvog seminara za pravnike nego na najavu novog razdoblja.“

Tako je njemački tjednik Der Spiegel počeo tekst „Narodna volja“ o svrgavanju Slobodana Miloševića u Srbiji. Nakon brojnih naslovnih stranica tijekom ratova devedesetih, bilo je to posljednji put da je ovaj tjednik naslovnicu posvetio toj regiji. Tekst se nastavlja opisom zbivanja petog listopada 2000. godine:

„Pravnik Koštunica je doista tog uzbudljivog četvrtka pisao povijest – izlažući velikom riziku i državu i samog sebe. Predsjednički kandidat ujedinjene jugoslavenske oporbe, kojem je režim beogradskog vlastodršca Slobodana Miloševića prevarom pokušao oduzeti izbornu pobjedu, uspio je mobiliziranjem stotine tisuća pristalica u naletu zauzeti Beograd. (...)

Narodna volja je s likom neostaljinista Miloševića uklonila posljednju komunističku utvrdu u Europi. Beogradski narodni ustanak je završni kamenčić u mozaiku smjene razdoblja koja je počela štrajkovima u 'Lenjinovom brodogradilištu' u Gdanjsku osamdesetih godina“, pisao je Der Spiegel.

Zašto su svi tako dugo plesali s vragom?

Dva dana nakon petog listopada, minhenski Süddeutsche Zeitung opisuje Miloševića kao čovjeka koji je „zbog vlastite moći bio spreman odvesti u smrt, progon i siromašenje čitavih naroda“. Njega su, dodaje se u tekstu, podržavali milijuni Srba, ali nisu bili spremni i slijediti ga u propast. Pred međunarodnom zajednicom je spretno mijenjao uloge piromana i vatrogasca.

„Ako se sad Miloševića opisuje kao velikog demona, onda se mora postaviti pitanje zašto su svi toliko dugo plesali s vragom, pomažući mu da dostigne satansku veličinu? Najprije si to pitanje moraju postaviti Srbi, koje sada – s punim pravom – širom svijeta slave zbog herojskog čina samooslobođenja. Masovno su obožavali Miloševića jer je progovarao iz njihove velikosrpske duše. Kosovo polje je postalo njegov oltar tijekom programsko-nacionalističkog govora pred stotinama tisuća ljudi 1989. Te godine su ljudi drugdje u istočnoj Europi kretali prema demokraciji, a Srbi u ratni pohod.“

„Naravno da oni nisu svi narod krvožednih četnika, ali za prevelik broj njih su bili heroji upravo takvi četnici koji su divljali po Hrvatskoj, Bosni i Kosovu. Osim toga, narod nije sudjelovao u Miloševićevom usponu samo djelima ili nedjelima, već i odsustvom djelovanja. Serija poraza nije vodila obaranju režima nego gotovo kolektivnoj apatiji. Miloševićev genij se odražavao u tome što je znao najprije pobuditi euforiju, a zatim poticati apatiju – i profitirati od oba osjećaja“, pisao je prije 20 godina Süddeutsche Zeitung.

Još su svuda njegovi ljudi

Frankfurter Rundschau javlja kako niti tjedan dana nakon 5. listopada još nije bilo jasno, je li oporba doista pobijedila: „Milošević iz svog bunkera u prestižnoj četvrti Dedinje priprema veliki povratak. Tamo sa svojom ženom živi u vlastitom svijetu. (...) Milošević na slobodi će biti uvijek hipoteka za Demokratsku opoziciju Srbije (DOS). Kao prijetnja zvuči najava autokrata kako i ubuduće želi imati političku ulogu.“

„Jedan tjedan nakon narodne pobune se država nalazi u opasnoj pat-poziciji. Pitanje je koliko će dugo trajati moralni autoritet novog predsjednika. Uočljive su i slabosti DOS-a. To je labavi savez stranaka koje pokrivaju čitavu paletu budućeg političkog spektra. (...) Protjerani autokrat pak još uvijek posvuda ima svoje ljude – ljude koji nemaju što izgubiti. Oni ne mogu jednostavno otići u mirovinu jer strahuju od krivičnog progona“, javljao je tada frankfurtski dnevnik.

Zašto Koštunica ne želi Miloševića predati Haagu?

No vrlo brzo se i u medijima na njemačkom jeziku povela rasprava, zašto je Vojislav Koštunica odbio Miloševića izručiti sudu za ratne zločine u Haagu kojeg je novi predsjednik Srbije čak nazvao „američkim alatom“. Tako je švicarski Neue Zürcher Zeitung pisao: „Mnogi u Beogradu žele da Milošević sa suprugom Mirom Marković ode u Moskvu – ili u Sibir ili na Mjesec. Mnogi strahuju kako će nanijeti još štete ili se čak vratiti na vlast ako ostane u zemlji.“

Švicarski list javlja kako većina stanovnika Srbije ima negativan stav o sudu u Haagu i kako mnogi misle da bi mu trebalo suditi u Srbiji: „Može se pretpostaviti kako će i u Srbiji vremenom početi javna rasprava o ratnim zločinima. Tada će sigurno biti i slomljen tabu o izručenju. Ali bi iz više razloga bilo pogrešno sad odmah zahtijevati izručenje.

Prvo, u Srbiji ima oko sto tisuća policajaca koji nemaju zapovjedništvo – time je akcija uhićenja praktično nemoguća. Drugo, Miloševićevo izručenje bi destabiliziralo demokratsko rukovodstvo prije nego što se imalo stabiliziralo. Treće, međunarodna zajednica je prva dala loš primjer: ratni zločinac poput bivšeg vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića živio je u Bosni bez problema pred nosom međunarodnih jedinica i još je uvijek na slobodi“, argumentirao je prije 20 godina NZZ.

"Sankcije su najbolji prijatelj diktatora"

Frankfurter Allgemeine Zeitung desetak dana nakon pobune u Beogradu objavljuje esej američkog pjesnika porijeklom iz Srbije, Charlesa Simića. U svom djelu on Srbiju pod Miloševićem slikovito naziva ludnicom, a bivšeg predsjednika načelnikom te klinike. „Međunarodna zajednica je zidovima ogradila ludnicu. Svi srpski građani, bili zdravi ili ludi, zaključani su unutra. No ključevi su predati načelniku. On je time naravno bio sasvim zadovoljan. Sankcije počivaju na pretpostavci kako tiranin ne može podnijeti pogled na patnju svog naroda. Kakva smiješna pretpostavka! Sankcije su najbolji prijatelj diktatora. One mu daju ekonomski monopol i stalni izgovor za bijedu naroda“, pisalo je u eseju.

Simić je dodao: „Milošević je na kraju pao zbog svoje žene i slatkorječivaca koji su je okruživali. U tu zamku prije ili kasnije upada čak i ovako nepovjerljiv i paranoidan psihopat kao što je srpski diktator. Na kraju je djelovalo kako on živi na Marsu dok su podanici ostali na zemlji. Kao i drugi tirani i ovaj je iz dubine duše prezirao svoj narod: Srbi mu zapravo ništa nisu značili. Nije ga se ticalo čak niti kad su bili ubijani i protjerivani iz zemalja u kojima su živjeli stoljećima“, pisalo je u eseju kojeg je prije točno 20 godina povodom zbivanja u Srbiji objavio FAZ.