1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
PolitikaAfrika

Što je Francuska ostavila u svojim kolonijama?

Isaac Kaledzi
18. kolovoza 2023

Nekadašnje kolonije u Africi tek uz velike napore stvaraju stabilna društva, ali čini se da su bivše francuske kolonije osobito nestabilne i sklone vojnim udarima. Osim toga, ondje još uvijek vlada i mržnja prema Parizu.

https://p.dw.com/p/4VDoU
Francuski vojnik u Maliju
Foto: Etat-major des armées / France

Samo u posljednjih par godina je vojska silom preuzela vlast u čitavom nizu zemalja Afrike koje su redom bivše kolonije Francuske: Burkina Faso, Gvineja, Mali, Niger... I svugdje je hunta mogla računati na mržnju koja još uvijek vlada protiv Francuske.

„Percepcija Francuza prema našim ljudima se nikad nije promijenila, uvijek su nas smatrali građanima drugog reda“, objašnjava Ibrahima Kane, afrički politolog. „Taj odnos, osobito prema Afrikancima frankofonskog područja je ostao tako da na zapadu Afrike žele promijeniti to stanje."

Prosvjed u Nigeru protiv Francuske
Jest na francuskom, ali parola prosvjednika se neće dopasti Parizu: "Dole Francuska", a vijore se zastave - Rusije!Foto: BOUREIMA HAMA/AFP/Getty Images

Pariz još uvijek vuče konce

Emmanuel Bensah, analitičar prilika u Africi upozorava kako to ne opravdava vojne udare: „U mnogim zemljama je još uvijek problem odnos prema kolonijalnoj politici i Francuske i Velike Britanije, ali to ne znači da svugdje prijeti vojni udar. Vidljivo je da se u anglofonskim zemljama ne poseže za oružjem, makar su u istom području“.

U svim zemljama se u pravilu održavaju izbori i građani biraju svoje predstavnike, ali u frankofonskim zemljama se ipak ne stvaraju demokratska društva, a stalno vlada i nezadovoljstvo prema vladajućoj eliti: „U frankofonskim zemljama vlada dojam kako je Francuska još uvijek tu i kako uvijek šuruju s onima koji su došli na vlast. Bilo da su popularni ili ne, uvijek je tu snažna veza (Francuske i njihove vlade) koja često nije baš previše naklonjena svojem vlastitom stanovništvu“, objašnjava Kane.

Posjet Macrona Gvineji Bisau uz predsjednika Umaro Sissoco Embalo
Tko god da dođe na vlast, zastupa interese Francuske, a ne vlastitog stanovništva, misle afrički politolozi.Foto: Ludovic Marin/AFP/Getty Images

„Čak i u okolnostima kad vlada tlači svoje stanovništvo, Francuska je na strani vlade. Taj dojam je veoma, veoma raširen: Francuska je ugnjetavač ili prijatelj onoga tko ih ugnjetava.“ Ta srdžba na vladajuću elitu koja gotovo ništa ne čini za blagostanje svog stanovništva onda otvara vrata generalima provesti vojni udar uz populističke parole, objašnjava Ovigwe Eguegu, politolog iz Nigerije koja je također nedavno doživjela vojni udar i svrgnula predsjednika Mohameda Bazouma.

Loša državna uprava

Osnovni problem jest što se doduše održavaju izbori, ali tako se ništa ne mijenja: „Zašto bi onda uopće izlazili na birališta kad sve ostaje po starom? Vojni udar se vidi kao način uzdrmati vladajuće strukture i tu se stvara nada kako bi moglo biti mnogo bolje.“ Ali Eguegu odmah dodaje: neće. „Uvijek iznova se pokaže kako vojni udari nisu rješenje i nije bolje, ali ljudi jednostavno žele promjenu. Mislim da se politički vođe regije trebaju sjesti i razmisliti, zašto njihovi građani nisu zainteresirani demokratskim procesima.“

General Mohamed Toumba na mitingu podrške njegovom vojnom udaru u Niameju u Nigeriji
Umjesto na izborima, tamošnji građani uvijek iznova vjeruju kako samo vojni udar može nešto promijeniti. Makar u pravilu mijenja - samo na još gore.Foto: Balima Boureima/AA/picture alliance

Bram Posthumus, novinar područja Zapadne Afrike tu zaključuje kako zapadna demokracija kakva je prenesena u te zemlje jednostavno nije dovela do bolje državne uprave nego se redaju nasilne smjene vlasti: „Jedna od stvari koje ti neprestani vojni udari pokazuju kako je eksperiment zapadne demokracije, barem u području Sahela doživio potpun neuspjeh.“

Kronično siromaštvo

Tu je teško reći, što je uzrok, a što posljedica, ali to su redom zemlje i u kojoj vlada kronično siromaštvo – i tijesna gospodarska povezanost i, kako se misli, eksploatacija bivše kolonijalne sile. Tek 2020., čitavih 75 godina nakon nezavisnosti francuskih kolonija je ratificirana odluka ukinuti obračunsku jedinicu za trgovinu sa bivšim kolonijama, takozvani CFA franak.

„Demokracija kakva je tamo stvorena nije obratila pažnju na niti jedan od osnovnih problema koje ljudi tamo imaju, bilo da je to nasilje, bilo siromaštvo i nedostatak gospodarskih prilika za uspjeh. Sve te vojne hunte se veoma trude uvjeriti ljude kako će riješiti njihove probleme, ali neće. Budimo sasvim jasni u tome. Ali ta obećanja djeluju jer ovakva demokracija kakva je tamo ispada potpun promašaj", sažima Posthumus.

Prosvjedi u Nairobiju
Beznadne bijede i nasilja ima i u mnogim drugim bivšim kolonijama Afrike - ovo je sukob prosvjednika sa policijom u Nairobiju, bivšoj britanskoj koloniji Keniji. Foto: Luis Tato/AFP

Emmanuel Bensah tu dodaje kako, makar i drugdje ima siromaštva i nasilja, to nipošto ne mora značiti kako demokracija nema šansi: „Ako pogledate države kao što su Gana, Nigerija, Gambija, Liberija, Sijera Leona... U svakoj od njih i bez obzira kako siromašne, postoji civilno društvo koje aktivno djeluje zajedno sa angažiranim medijima i koji državne službenike barem donekle drže pod nadzorom. Moje je iskustvo kako se u frankofonskim državama previše povjerenja daje državnim službenicima i političarima. Da, i tamo su mediji aktivni, ali društvo nije živo.“

Mediji i kultura dijaloga

Bensah ima dojam kako su bivše britanske kolonije otišle mnogo dalje u artikuliranju različitih mišljenja, a da bivše francuske kolonije tu kronično zaostaju: „To je oduvijek bio golem izazov jer je dugo vremena sve bilo i diktirano od Francuske. A to nije omogućilo razvoj tamošnjeg civilnog društva.“

Po mišljenju Bensaha, to je očito u većini bivših kolonija u Francuskoj, a nedavno je dovelo i do vojnih udara u Burkini Faso, Gvineneji i Nigeru. Isto tako je to slučaj i u području Sahela i u Maliju, usprkos velikom – također i vojnom angažmanu Francuske i njenih saveznika u toj zemlji. Ali i tamo je sve to doživjelo neuspjeh, opet uz živo iskazano neprijateljstvo protiv Francuske.

Sastanak na vrhu zemalja ECOWAS-a ovog kolovoza u Nigeriji
I organizacija ECOWAS bi najprije trebala razmisliti, što je uopće uzrok tih vojnih udaraFoto: Gbemiga Olamikan/AP/picture alliance

Posebna je priča pokušaj samih država Afrike, prije svega Ekonomske zajednice država Zapadne Afrike (ECOWAS)utjecati u takvim državnim udarima i utjecati na smirivanje stanja – osobito zbog posve očite opasnosti nove rijeke izbjeglica iz zemalja gdje je nasilno svrgnuta vlast. U slučaju Nigera je ECOWAS aktivirao i svoje vojne snage za eventualnu vojnu intervenciju, ali Eguegu to ne vidi kao rješenje.

Što je uzrok vojnim udarima?

„ECOWAS bi zapravo trebao promijeniti svoju politiku kad je riječ o neustavnim promjenama vlada. Mislim da okolnosti u svakoj pojedinoj zemlji trebaju odrediti hoće li se posegnuti i za vojnom intervencijom, ali ukupno uzevši, čitava Zajednica bi najprije trebala razmisliti, zašto se uopće događaju ti vojni udari“, smatra Bensah. Po njemu, stvar je posve jednostavna: prije svega u frankofonskim državama se treba pozvati na dijalog relevantne organizacije civilnog društva kako bi se počela stvarati mogućnost rješavanja problema bez nasilja i oružja.

„I ECOWAS bi trebao shvatiti da ako želite osvojiti naklonost građana, onda trebate potaći stvaranje civilnog društva. U čitavoj regiji postoje i pozitivna iskustva i tu je moguće naučiti jedni od drugih, vidjeti što je najbolje rješenje i onda takvo rješenje primijeniti u poboljšanju života ljudi koji tamo i žive“, kaže za DW analitičar političkih prilika u Africi Emmanuel Bensah.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu