Četnički mag - ponovo u Haag?

Iskreno rečeno, Vojislav Šešelj me pomalo razočarao. Odavno nije napravio nijedan gaf, nijedan izgred, nijednu cirkusku točku. Nije da mi tako nešto nedostaje. Ali danas se više ni na koga ne možeš osloniti.

Doduše, u Srbiji je teško privući pažnju. Vrište naslovi bulevarskih medija, predsjednik svakodnevno priopćuje važne stvari na svim kanalima, voditeljice piskavih glasova i prekratkih suknjica nadvikuju se s gostima u emisijama zabavnog karaktera. Nije Šešelju lako. Nekada je bilo dovoljno izvaditi pištolj pred skupštinom, potegnuti priču o zarđalim žlicama ili opsovati kao kočijaš u Haagu, pa bi ga s nevjericom promatralo i staro i mlado. I protivnici i fanovi.

A sada? Povratnik sa privremenog boravka u Sheveningenu u prvo vrijeme je obećavao povratak stare slave. Uspjelo mu je paljenjem hrvatske zastave pokvariti ionako loše srpsko-hrvatske odnose. Najavio je dolazak i u Sarajevo kako bi se malo prošetao stazama svog djetinjstva. Uspjelo mu je „pobjeći grobaru s lopate" pobijedivši rak zahvaljujući nekoj ruskoj, čudesnoj medicini. i pošlo mu je za rukom sve to pretvoriti u politički profit i vratiti obezglavljene Radikale u Skupštinu.

Huškač bez neprijatelja

Dok se predsjednik države zvao Tomislav Nikolić imao je Šešelj koga zezati. Kumstvo u Srba nije šala. No kako se Toma Nikolić voljom svog najrođenijeg partijskog prijatelja Aleksandra Vučića udaljio iz politike i približio privatnom kazanu, Šešelj je ostao bez solidne mete.

Vojvodu smo mogli vidjeti na Sajmu knjiga kako prodaje svoje naslove – tisuće i tisuće stranica koje nitko živ, osim sirotih haških prevodilaca i tužitelja, nije do kraja pročitao. Ili kod Milomira Marića na Srećnoj televiziji sa Sekom Aleksić. Blag čovjek, na ranu da ga priviješ.

Uzgred rečeno, Šešelj nikada, pa ni u kritičnoj fazi predizborne kampanje - a u Srbiji je stalno neka predizborna kampanja - nije napadao svog bivšeg političkog posinka Aleksandra Vučića. Više voli zakačiti ponekog iz opozicije. To nam govori da njih dvojica imaju neki džentlmenski sporazum o aktivnoj miroljubivoj koegzistenciji. Opozicija slaba, Vučić jak, a Šešelj blag: sa stanovišta vlasti to je skoro idilično stanje.

Šešeljeva nova blagost

E, sada na scenu stupaju haški pravnici. Nezgodno je to što u svim ozbiljnim pravnim sistemima prvostupanjska presuda u pravilu podliježe drugostupanjskom preispitivanju. Ne kažem da je Haag koji oslobađa generale, provjerene etničke čistače, ili paravojnike koji su uklonili sve svjedoke svojih svinjarija, potpuno kredibilna ustanova. Ali barem pokušava formalno obaviti posao do kraja. Drugostupanjska presuda u Šešeljevom slučaju očekuje se već u srijedu. Oslobađajuća presuda izrečena krajem ožujka 2016. biti će ili potvrđena ili odbačena.

Šešelj je već rekao da ga pravosnažna presuda ne zanima, jer je svoj posao u Haagu okončao. No, njegova nova blagost ne bi nas trebala zavaravati. Ukoliko haški suci udovolje želji tužiteljstva i odrežu Šešelju kaznu do 28 godina zatvora, vrlo brzo će vojvoda ponovo postati radikalski Sveti Juraj koji bi najradije na koplje ili kakav drugi šiljak nataknuo haškog zmaja.

To za njega nije problem, naprotiv. Njemu pod stare dane nedostatak solidnog neprijatelja zagorčava život i pretvara ga u običnog, pohabanog srpskog političara koji ne zna na vrijeme otići u penziju. Nadmudrivanje s Haagom Šešelj vidi kao svoj doprinos srpskoj povijesti, pa bi mu nova epizoda samo dala priliku vratiti se svojoj izvornoj psovačkoj lucidnosti.

Put s kartom u jednom pravcu

No s druge strane bi svaka presuda, osim potvrde oslobađajuće, imala neugodne posljedice za sadašnje idilične odnose vlasti i Šešelja. Pogotovo ako suci izreknu kaznu zatvora višu od šesnaestak godina. Pošto je Šešelj odležao već jedanaest godina, a to je dvije trećine od šesnaest i pol, svaka presuda koja bi ostala ispod tog limita bila bi indirektna potvrda oslobađajuće presude. No, Šešelj više ne bi bio onaj koji je ubio haškog zmaja već osuđeni ratni zločinac. Što bi njemu međutim moglo biti svejedno, jer ionako priznaje samo sud svoje partije.

Stvar bi se dodatno zamrsila ukoliko bi se sud približio zahtjevu tužiteljstva - ili 28 godina zatvora ili novi proces. Beograd bi tada bio obavezan izručiti Šešelja u Haag. A vojvoda je već unaprijed rekao da dobrovoljno nikuda neće ići. Pošto Srbi, naročito oni skloni Naprednjacima, sve doživljavaju vrlo osobno, Aleksandar Vučić ne bi više mogao ostati tek pozapadnjeni bivši radikal, već bi morao učiniti ono što je učinio Đinđić - traženog poslati na put s kartom u jednom pravcu. Bivši Šešeljevi fanovi, kojih je dosta među naprednjačkom ciljnom grupom, mogli bi tada doći na ideju da se tu radi o nekoj vrsti izdaje, oceubojstva ili nekom drugom srpskom kumovsko-političkom specijalitetu. A to se Vučiću ne bi dopalo.

Vučićeva stabilnost

Zar nije indikativno da već sada dva tražena radikalska lica ne bivaju izručena u Haag, mada je iz Nizozemske još 2015. stigla potjernica s njihovim imenima zbog zastrašivanja svjedoka u slučaju Šešelj? Kada predsjednik čuva sitne ribe, ne bi bilo baš logično da niz vodu pusti i soma kapitalca. Osim ukoliko politička cijena neizručenja ne bude veća od one koju bi morao platiti ako bi Šešelja opet poslao u Haag.

Pogledamo li ponašanje zapadnih zemalja kada su u pitanju važni principi poput vladavine prava i slobode medija, onda Vučić donekle može biti miran. Balkansku izbjegličku rutu čuvaju stabilizatori kojima se ponešto progleda kroz prste. A Vučić češće od svih izgovara riječ stabilnost. Doduše, za Srbiju bi bilo nezgodno da ponovo postane pomagač nekom haškom bjeguncu. Ali čemu žurba? O tome se može na miru raspravljati i oko 2025.

Potvrda oslobađajuće presude donijela bi dodatno poniženje žrtvama. One su na svojoj koži osjetile djela koja su prije toga najavljena zapjenjenim riječima. A najglasniji crni čarobnjak ubojitih, prejakih riječi, bio je upravo Vojislav Šešelj. No službenom Beogradu bi takva presuda donijela olakšanje. Mada je u takvoj formuli nešto naopako postavljeno - tebi je dobro kada se susjedima smuči - ova matematika vrlo dobro funkcionira i u Srbiji u i susjednim zemljama, i to još od devedesetih godina.