Čekaonica s nacrtanim vratima | Politika | DW | 07.03.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Osobno mišljenje

Čekaonica s nacrtanim vratima

Srbija neće ući u Europsku uniju 2025. godine niti pet ili deset godina kasnije. Neće ući nikada. Jer, vrata su zatvorena za mučeni Zapadni Balkan dok samo mantra o proširenju opstaje, piše novinar DW-a Nemanja Rujević.

U pitanju je klasik humora iz dječjih crtića – otvorena vrata naslikana na zidu pozivaju naivnog protagonista da kroz njih prođe. Njemu izdaleka sve djeluje normalno i varku će spoznati tek kada glavom udari u zid pa mu iskoči karikirana čvoruga.

Tvrđava Europska unija je godinama zatvarala jedna po jedna vrata, da bi na vanjskim zidinama ostala otvorena jedino još ona – nacrtana. Dvorac je opasan jarkom i iz daljine se to možda ne vidi jasno. Ali tko sljedeći uspije preplivati kanal – dakle ispuniti sve po popisu iz famoznih 35 pregovaračkih poglavlja – imat će prvi priliku slavno se ulupati o lažna vrata na zidu.

Bukvaliste koji vjeruju u nacrtana vrata i službene mantre iz Bruxellesa („Europa" nije potpuna bez Zapadnog Balkana, samo se reformirajte i eto vas kod nas) teško da je otrijeznio i nedavni posjet francuske ministrice za europska pitanja Nathalie Loiseau koja je u Beogradu rekla da vrata ne postoje. EU ima svoje muke, ne trebate nam još vi, pardon, au revoir.

Poslije je ministrica, valjda shvaćajući da nije oportuno tako otvoreno rušiti mantru o proširenju, objasnila što je mislila. Ali bolje da nije. Jer u naknadnoj intervenciji je rekla da svi podržavaju „jasnu perspektivu" Zapadnog Balkana. O ulasku u EU ne reče ništa. To dakle nije emisarka nekakvog Kurza, Salvinija ili Kaczynskog – već samog europskoga Kralja Sunca, hipsterskog liberala Emmanuela Macrona.

Ali nema svrhe ljutiti se na glasnicu koja je, iz neke interne pariške računice, samo izgovorila očigledno. Izložena bočnim vjetrovima koji ljuljaju i njezine same temelje, Europska je unija pod dirigentskom palicom Angele Merkel odavno odustala od nekadašnje velike ideje u svakom pogledu ujedinjene Europe. Kada valja spašavati samu Europsku uniju, nikome više ne smeta što u njezinom tkanju zjapi mala balkanska rupa.

Nemanja Rujević

Nemanja Rujević

Počelo je s financijskom krizom, nastavilo se krahom izbjegličke politike i pohodom euroskeptičnih snaga, a ovih se dana kruni kršenjem desetljetnog tabua – jedna zemlja će napustiti klub za koji se mislilo da ga samo budala može napuštati. Nijedna od pobrojanih kriza nije kratkog daha, nijedna se zapravo ne može riješiti.

Tome valja dodati hladnoratovsku širu sliku. Europska unija, tako moćna ekonomski, a tako patuljasta vojno i politički, između je nadolazeće Kine i stidljivih pokušaja da se emancipira od Amerike.

Nije, dakle, u pitanju Macron kojeg će možda uskoro također ugušiti desničarski val. Nema tog lidera u Europi koji je spreman ostatke vjerodostojnosti stavljati na kocku zalažući se za proširenje EU-a. Jer, pred nacrtanim vratima ne čekaju Island i Švicarska, nego zemlje koje se – uglavnom s pravom, a dijelom i zbog stereotipa – percipiraju financijski nestabilnim poput Grčke, korumpiranim poput Bugarske i Rumunjske, bespravnim kao Poljska i Mađarska, neriješenih granica kao Cipar.

Pisano je već ovdje zašto je gašenje procesa proširenja čak logično iz perspektive Europske unije. Ako još i ima argumenata da bi Srbiji i susjedstvu bolje bilo unutra nego u čekaonici, više nema argumenata da bi to bolje bilo za EU. Geopolitički razlozi, koje poznavaoci prilika tako vole bistriti, otpali su najkasnije kada su preko reda primljene Bugarska i Rumunjska ne bi li se dovršio cinični sanitarni kordon ka Rusiji, a ulaskom Albanije i Crne Gore u NATO zaokružena je Sredozemna obala.

Nevolja je u tome što – i zato se uvijek osvježava boja na onim nacrtanim vratima – Berlin, Pariz, Beč, Bruxelles… i dalje imaju interese na Zapadnom Balkanu. Prvo, da se ne puca. Drugo, da se održi tampon-zona na važnoj izbjegličkoj ruti. Treće, kao bazen radne snage, njegovatelja, liječnika, vozača, inženjera koje je lako privući višim plaćama. I četvrto, kao europski Bangladeš gdje se u halama za male plaće motaju kablovi i sklapaju žarulje.

Članstvo u Europskoj uniji tu ima samo funkciju mrkve na kraju predugog štapa. Ako se netko usudi posumnjati, eto tu i tamo pokoji milijun za neki infrastrukturni projekt. U to ime su napuštene famozne europska ideja i europske vrijednosti na Balkanu, pa čak i onih 35 poglavlja. Pisali smo već o tome kako se vijeća u briselskim kuloarima – kada je u pregovorima sa Srbijom na redu poglavlje o recimo ribarstvu, ne priča se o ribarstvu – nego o Kosovu.

Paradoksalno je podmetanjem lažne mrkve Europska unija postala sudionik balkanskih stabilokracija. Nije da tipovima poput Vučića treba mnogo, takvi ionako nikad nisu vjerovali u te vladavine prava, demokracije i, kako bijaše, europske vrijednosti. Ali s pohvalama iz europskih glavnih gradova još im je lakše. Europski komesari na Balkan putuju s ružičastim naočalama, svuda vide sjajne reforme, nigdje ugnjetene medije, izmrcvaren narod i mafijaške strukture. Njihova podrška napretku u pregovorima jest podrška udaljavanju od izvornih ideja EU-a.

Naravno, u interesu je i balkanskih autokrata da održavaju privid da se kruženje po europskoj čekaonici završava prolaskom kroz vrata. Em su im fotografije s nasmijanim europskim činovnicima zgodna propaganda, em stvarnim i tobožnjim zahtjevima EU-a mogu pravdati svaku privatizaciju, mjere štednje, uvođenje eksploatatorskih zakona o radu i još niz svinjarija.

Pitanje je što činiti sa spoznajom da su vrata zatvorena? Odgovor nije lako probaviti jer se svodi na frazu koje je svima već preko glave: bit je u putu, a ne u cilju. Pravna država kako je definirana u priručnicima EU-a dobro bi došla i zemljama izvan EU-a. Medijska kultura, odgovornost političara, pošteni tenderi… što bi itko mogao imati protiv toga? Pa makar i praveći se da proširenje nije mrtvo i pregovarajući dalje – ni oni pretpristupni milijuni nisu za bacanje.

To zbilja teško pada na želudac onih koji na Balkanu dvadesetak godina vjeruju u Europsku uniju ili su se tek na vlastitoj koži uvjerili da EU nije skup dobrih Samarićana nego interesna zajednica s velikom idejom u svojoj osnovi. Ali oni će za demokracije u svojim namučenim balkanskim zemljama morati izboriti se sami. Nekad je lakše bez mrkve, nacrtanih vrata i drugih fazona iz crtanih filmova.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic