"Živ je, čekajte ga" - tužna priča Srebrenice
11. srpnja 2010
Obitelj Hren došla je u Srebrenicu prije 50 godina i to u nadi za boljim životom. Braća Rudi i Ivo, tihi i vrijedni momci, bili su omiljeni među društvom u gradu. Ivo, koji je poginuo na početku rata, sahranjen je uz hodžu i muslimanske običaje među ostalim žrtvama Bošnjacima. Njegov brat Rudi nakon petnaest godina bit će sahranjen u Potočarima uz katolički obred. Majka Barbara u Srebrenici danas živi sama s uspomenama...
Aleksandar Hren sa suprugom Barbarom i tromjesečnim sinom Rudolfom iz Beočina je 1960. godine došao u Srebrenicu u potrazi za poslom. Tamošnji rudnik tražio je radnike, posebno stručne radnike, priča Barbara Hren: “Zbog stana i posla došli smo u Srebrenicu. Stanovi su bili novoizgrađeni, bilo je posla, otvarao se rudnik.“ Aleksandar porijeklom Slovenac bio je majstor zlatnih ruku, a Barbara, po djedu Rumunjka, bila je laborantica u rudniku. Brzo su u Srebrenici stekli prijatelje, dobili i drugog sina Ivu, udomaćili se. “Djeca su imala društvo, ja sam radila i također imala društvo.“
Čekale ga 15 godina
Suprug joj je umro mlad, a Barbara je sama podizala sinove. Rudolf, ili Rudi kako su ga u Srebrenici zvali, bio je vrijedan, tih mladić, dobar nogometaš. Zaposlio se u tvornici akumulatora, upoznao mladu profesoricu Hatidžu i oženio se. Barbara, sinovi, snaha i unuka Dijana živjeli su u sreći, no onda je došao rat. Braća Hren ostala su u Srebrenici kako bi branili svoj grad. “Rudi je 1992. ranjen u nogu. Nije bio za oružje i borbu, nego se zaposlio u Crvenom križu zajedno sa svojom suprugom Hatidžom“, priča Barbara.
Mlađi sin Ivo poginuo je već 1992., tada nije imao ni 20 godina. Sahranili su ga zajedno s ostalim žrtvama na muslimanskom groblju. “Ivica mi je odmah poginuo. Uzeo je oružje u ruke i odmah poginuo.“
Nakon što su Srebrenicu 1995. zauzeli Srbi, Barbara je zajedno s Hatidžom, malom Dijanom i drugim ženama protjerana za Tuzlu. Rudi je s drugovima krenuo šumom. “Zadnji ga je vidio mesar Mensur mesar i rekao: vidjeli smo ga, živ je, čekajte ga. No mi smo čekale, čekale i čekale petnaest godina, no Rudija nije bilo, a sada su ga ekshumirali“, tužno priča Barbara. Nakon godina izbjeglištva Barbara se vratila u Srebrenicu. Živi sama s uspomenama i pod lijekovima: “Na katu sam potpuno sama. Moram se skroz naviknuti na samostalnost i samoću, čak i kada me netko posjeti. Nitko zapravo neće u Srebrenicu.“
Autor: Marinko Sekulić
Odg. ur.: Marijana Ljubičić