"Ženidba-udaja" - tradicija koja ne umire

Nakon što završe srednju školu ili studij i osiguraju svoju egzistenciju, mnogi mladi krenu u potragu za životnim partnerom. Dok potencijalni ženici i mladenke njemačkog porijekla uglavnom uživaju punu slobodu pri izboru, mnogu doseljeničku djecu, unatoč činjenici da su rođena u Njemačkoj, obvezuju stare tradicije. Razapeta između tradicije i modernog načina života, njihova potraga za životnim partnerom često nije baš jednostavna.

Ni "uspješno integrirani" ne mogu bez provodadžika

U ranim tridesetim, diplomirani inženjer i strastveni nogomenti navijač: to je Rashid Abdal. Ovaj mladi stanovnik Kölna arapskog porijekla tipični je primjer za, što bi njemački političari ponosno nazvali, "produkt uspješne integracije". Odrastao je u Njemačkoj u razdoblju između revolucionarne 1968. i njemačkog ujedinjenja početkom devedestih. Zapadna kultura imala je ogroman utjecaj na njegova životna stajališta. No, tek kad je krenuo tražiti životnu partnericu, otkrio je u kojoj su mu mjeri još uvijek važni tradicija, kulturni identitet i socijalni pritisak. "Oženio sam se tada zbog toga jer su me tako savjetovali roditelji. Čovjek se u određenom dobu mora oženiti. Roditelji su čak očekivali da se oženim i ranije. S 28 godina bio sam spremna za taj korak", priča Rashid. U potrazi za suprugom, Rashid se u potpunosti pouzdao u lokalnu tradiciju svog starog arapskog zavičaja i u svoju rodbinu.

Odluči tko si

"Moji su rođaci objavili oglas na jednom internet portalu. Tako sam si mogao potražiti ženu i odlučiti s kojom se želim vjenčati. I odlučio sam se za jednu. Društveni pritisak osjećao sam pri tome samo od strane svoje rodbine". No, brak su od samog početka razjedala neslaganja uzrokovana različitim kulturnim mentalitetima supružnika. Rastrgan između europske i arapske tradicije, Rashid se nakon kratkog vremena od svoje žene rastao. No, on na ovo iskustvo ne gleda potpuno negativno.

"S jedne strane rasteš u europskom okružju, s druge strane obvezan si i tradiciji svojih roditelja. Moraš sam odlučiti kamo pripadaš, što uistinu želiš, ja sam tada donio pogrešnu odluku". Rashid se na kraju oženio Njemicom s kojom živi u sretnom braku u Kölnu.

Što bliže to lakše

Kulturne razlike su najčešći problem kod dvonacionalnih parova. Kako bi to izbjegli, brojna doseljenička djeca partnere traže u Njemačkoj. To posebno dobro funkcionira ako postoji velika paralelna zajednica kao što je turska zajednica u Njemačkoj. No, ukoliko ta grupa nije tako velika, ali njena matična zemlja kulturno i prostorno nije baš tako udaljena, onda je i potraga za partnerom malo lakša. Mnogi se primjeri za to mogu naći među mladim Nijemcima porijeklom s prostora bivše Jugoslavije, ili među Portugalcima, Talijanima i Grcima.

Posebno je teško s mladima afričkog, arapskog ili azijskog porijekla. Oni su brojčano relativno rijetki, a domovina njihovih roditelja je daleko. Neki relativno često putuju i sreću traže tamo. Neki si pokušavaju pomoći modernom verzijom "Ženidbe-udaje", poput Indijca Ashoka Kumara, koji svoju partnericu traži već godinama. "Pitao sam sve svoje poznanike i rođake, isčitavao novinske oglase.... I naravno, pretraživao sam odgovarajuće interent-portale."

Od "Arene" do interneta

Nekad su primjerice zagrebački tjednik "Arena" i njena rubrika u kojoj su tadašnji gastarbajteri tražili pratnere bili vrlo popularan posrednik. Ljudi koji su teško radili u inozemstvu i nisu imali vremena za provode i slučajna poznanstva, u domovini su tako pronalazili odgovarajuće osobe. Danas internet-portali spadaju među omiljene načine u potrazi za partnerom.

A malo se koja nacija može mjeriti s Indijcima kad je o kompjuterima i internetu riječ. Najveći svjetski portal za spajanje usamljenih srdaca je indijski "shaadi.com", na kojem se može naći 400.000 ponuda. Podatke o potencijalnim bračnim partenerima često ne stavljaju oni sami već njihova obitelj ili dobri prijatelji.