1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Stazom varke najdalje se stiže

Dragoslav Dedovic Kommentarbild App
Dragoslav Dedović
12. novembar 2022

Tin Ujević je kao poliglota i vatreni zagovornik srpsko-hrvatskog narodnog jedinstva poslije Velikog rata mogao, poput Andrića, stupiti u tadašnju diplomatsku službu. Izabrao je drukčiji put, pjesničku „stazu varke”.

https://p.dw.com/p/4JQSN
Tin Ujević - Kroatischer Poet
Foto: Gemeinfrei

U sivom zdanju na lijevoj obali Miljacke, zavučenom u dvorište iza betonskog prolaza, na pola puta između dva sarajevska mosta, Drvenije i Čobanije, najzanimljiviji sprat zgrade Fakulteta političkih nauka bio je podrum. Ne zbog bifea u kojem je Sejo prodavao zidarske sendviče, a ponekad i žestinu. Jednom nedeljno, naveče, kada bi Sejo zaključao svoju kuhinjicu i šank, u podrumski bife bi silazili djevojke i mladići da čitaju jedni drugima svoje pjesme. Kružok je imao zvučno ime – „Književni klub Tin".

Umrijeti od ljepote

Augustin Tin Ujević je bio neka vrsta totema tog čudnog studentskog plemena. Za nas, dojučerašnje gimnazijalce, on je bio čiko iz čitanke. Poneko je znao njegove stihove napamet jer su bili pogodni za patetično recitovanje za kafanskim stolom. Rokersko-boemskoj generaciji naročito je prijala dvadeset i prva pjesma iz „Kolajne“:

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote; 

i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,              
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini
umrimo, umrimo u samoći.

Još uvijek djeca koja se prave da su odrasla, skloni muzici i poezji, tražili smo onu golemu ljepotu od koje se može umrijeti. Osim toga, očajno, a muzikalno prizivanje plača u tišini i smrti u samoći – prizivanje onoga što plaši djecu u nama, kao da nas je magijski oslobađalo straha. Od života i svega što on nosi.

Početkom osamdesetih Tito je bio mrtav, jugoslovenski rok življi nego ikad, a zemlja o kojoj smo u osnovnoj školi učili patriotske pjesme, počela je da puca po šavovima. Nismo to u potpunosti razumjeli, ali smo osjećali. Tin je na taj način svojim melodičnim očajanjem postao naš savremenik, on nam je pomalo starinskim manirom saopštavao ono što je malo ko od nas svojim tadašnjim stihovima umio – da je ljepota smisao inače besmislenog svijeta.

Ne boj se, nisi sam

Uslijedile su četiri godine druženja mladih ljudi koji su poslije postali javne ličnosti ovog ili onog formata. Dina iz Brčkog, Mira iz Banjaluke, Nermin, Tuzlak presađen u Sarajevo, Amir iz Vogošće, Miro iz Sarajeva, Miki iz Titograda, te čovjek koji je imao najveću energiju među nama, Majo iz Bratunca.

U raznim prilikama, ne samo u pjesničkom podrumu već sve češće u kafanama kojih danas više nema – Pozorišna, Pošta, Lovac, Korzo – u šarolikoj ekipi bi uvijek neko imao volju da kaže, obično preglasno i sa lažnom osjećajnošću, poneki stih Tina Ujevića. Pomalo pompezni naslovi kao „Pobratimstvo lica u svemiru” bili su idealni za djevojke i mladiće koji su tražili istoplemenike po senzibilitetu:

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

To „nisi sam” izrečeno iz usamljeničkih usta bilo je ljekovito za našu, generacijsku usamljenost. Oseka komunističke vladavine uoči plime nacionalizma podarila nam je nekoliko godina zatišja u kojima su, između Idola i Lajbaha, Džonija i EKV-a, stale mnoge svjetske antologije, brojne strasne rasprave o bitničkoj poezji, ruskoj avangardi, futurizmu, filmovima od Tarkovskog do Kopole, od Bergmana do Holivuda, od Kusturice do Šijana.

Sve ovo je krunisano knjižicom u kojoj je prvi put ukoričeno ono što smo pisali. Pjesnički klub „Tin Ujević” je sredinom osamdesetih sakupio po nekoliko pjesama svojih članova. Neko od nas je već bio dovoljno vješt da pronađe put do nekog omladinskog budžeta. Crna knjižica sa naslovom „Poznavanje prirode i društva” sadržala je petnaestak imena – ne bih umio više tačno da ih nabrojim jer više nemam svoj primjerak.

To je jedini trag okupljanja grupe mladih ljudi pod brendom „Tin” u toj deceniji.

Naknadno čitanje

Tek kasnije, kada sam ozbiljnije pročitao veći dio pjesama koje je potpisao Tin Ujević, on mi je postao mnogo više od boemskog uzora o kojem se prepričavaju anegdote. Ponajprije me je zadivio i zamislio njegov životni put.

Nikada nisam bio u Vrgorcu. U tom mjestu, na granici Dalmacije i Hercegovine, u Dizdarevoj kuli iz osmanskog doba 1891. rođen je Josip August Ujević koji će u južnoslovensku književnu istoriju ući pod imenom Tin Ujević. On na kraju osnovne škole već iza sebe ima tri adrese – pored Vrgorca, tu su Imotski, pa Makarska. Splitski je gimnazijalac, maturira 1909., odlazi u Zagreb, studira hrvatski jezik i književnost. Postaje sljedbenik i miljenik književnika Antona Gustava Matoša. S njim se politički oštro razilazi kada za sebe otkriva ideju jugoslovenskog ujedinjenja, napušta Matoševe starčevićevske pozicije. Javna polemika učitelja i učenika vodi se bezobzirno. Matošu se nije svidio jedan Ujevićev tekst. Napisao je svoj odgovor, gdje ga ne pominje imenom, ali govori o mladom književniku koji ga oponaša: „Umjesto učenika dobih majmuna…” Tin Ujević potom Matoša naziva neoriginalnim plagijatorom i književnim lopovom. A Matoš Ujevića – Huljevićem.

Legionar Tin

Tin odlazi za Beograd gdje potpisuje vatrene jugoslovenske pamflete. Tu upoznaje kasnije antiaustrijske atentatore Bogdana Žerajića, Luku Jukića pa i Gavrila Principa. Potom 1912. odlazi za Split, gdje je bio suosnivač lista „Ujedinjenje”. Ovaj mi politički rad donosi 10 godina izgonstava iz Austrougraske. Odlazi u Pariz.

Dvije stvari su u njegovim pariškim godinama odlučujuće: Neuzvraćena ljubav pokćerke srpskog konzula Milenka Vesnića, te njegova odluka da zajedno sa prijateljem, crnorukašem Vladimirom Gaćinovićem prijavi u francusku Legiju stranaca, koja je u dogovoru sa srpskom tajnom službom, preko Dalmacije planirala ubacivanje komandosa i podizanje ustanka u austrougarskim krajevima. Plan se izjalovio, njegov brod je kod Boke torpediran, Tin je pretrpio snažan potres mozga. Mladi jugoslovenski revolucionar Tin Ujević oporavlja se, odlazi na Cetinje sa podoficirskim činom, piše propagandne članke među kojima je i „Čiji je Trst” – koji se nimalo ne sviđa Italijanima, ali se dopada Jugoslovenskom odboru za koji počinje da radi. Ponovo se vraća u Francusku, tih je godina u Parizu stigao da igra šah  i sa Trockim. Zajedno sa francuskim autorom Pjerom de Lanjijem 1916. piše i objavljuju na francuskom Gramatiku srpskog jezika.

I biti star, a biti mlad

Tin sve vrijeme piše i stihove – prve pjesme je objavio još kao Matošev učenik u Zagrebu. U Parizu je, na primjer, napisao jednu od svojih najpoznatijih pjesama, koja će postati himna njegove generacije mladih jugoslovenskih nacionalista i ratnika. Objavljena je u krfskom Zabavniku 1917 pod naslovom „Svakidašnja jadikovka”:

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

Pjesniku je 25 godina, višestruki je prognanik i emigrant, bio je u zatvoru zbog ideje u koju je vjerovao, a srce mu je slomljeno. Njegova „Svakidašnja jadikovka” je generacijski vapaj:

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Beskrajna glad, prazne ruke

Kada se vraća u novoosnovanu južnoslovensku kraljevinu, on je već umoran od političkih ideala, u čiju se varljivost uvjerio. Najprije 1919. odlazi u Zagreb, ali tu sebe ne vidi. Prelazi u Beograd. Uranja u boemsko bratstvo pjesnika. Hroničari bilježe da je sa torbom punom knjiga stupio u hotel „Moskva” i slučajno sjeo za sto srpskog pjesnika Radeta Drainca – čovjeka koji je kasnije zapisao stihove nevjerovatno bliske Ujevićevim:

Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.

Noću niz ulice gradske na prstima nosim mesec
i tugu ostavljam pod prozorima izgubljenih žena.
Dao bih sve a ništa nemam.

Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.

Možda su prve godine poslije rata književno sažele krvavu epohu u nekoliko stihova koje su potpisali Miloš Crnjansk (Gladan i krvav je narod moj. /A sjajna prošlost je laž)., Dušan Vasiljev (Ja sam gazio u krvi do koljena i nemam više snova.) i Tin Ujević: No mučno je, najmučnije / Biti već star, a tako mlad!

Telegram na Mars

Drainac će ostaviti zebilješku da nikada nije sreo čovjeka sa takvom rječitošću i takvim talentom da mozaički pripovijeda. Tinu Ujeviću u Beogradu na ćirilici i na ekavskoj varijanti izlaze najznačajnije knjige – „Lelek sebra" 1920. i „Kolajna" šest godina kasnije. Na taj način je značajni hrvatski i jugoslovenski pjesnik ostavio neizbrisiv trag u srpskoj književnosti.

Jednako impresivan je i katalog njegovih boemskih provokacija, koje su često imale oblik lucidnog ruganja malograđanskom svijetu. Osamdesetih smo uz smijeh prepričavali ono što su nam stariji književnici ispričali - da je Tin Ujević organizovao utrku vaški za stolom u Moskvi. Njega i Drainca je konobar u Tri šešira pitao šta će da popiju. U hroničnoj besparici Drainac je rekao – ništa. A Tin: Isto to, samo sa čašom vode, žedan sam. Zakletog neženju Ujevića pitali su zašto je to tako. Odgovorio je: „Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju". Neko vrijeme je radio u čuvenoj beogradskoj antikvarnici i gazdu Vlajka nagovorio da zajedno pošalju telegram na Mars, da se raspitaju ima li tamo antikviteta. Treba li reći da je poslije toga beogradska čaršija gazdu prozvala Vlajko Marsovac.

A boemsko krunisanje Tina na Skadarliji, gdje je on uz cigansku muziku održao govor o smjenjivanju vladajuće dinastije, donio mu je hapšenje i protjerivanje iz Beograda. Vratio se tek za godinu dana. Njegova beogradska decenija je u urbanim beogradskim legendama još uvijek živa, on je ostao istorijski kralj boemske Skadarlije – u veoma jakoj konkurenciji.

Zagrebačka ćutnja

Od 1930. slijedi sedam sarajevskih godina i tamošnje druženje sa boemima. Potom se vraća u Split, a odatle 1940. u Zagreb. Nastavio je da radi za državnu novinsku agenciju i u vrijeme ustaške vladavine što mu je donijelo petogodišnju zabranu objavljivanja poslije dolaska partizanske vlasti. Mada je on ustaškim vlastima bio neupotrebljiv zbog svog radikalnog jugoslovenstva u mladosti, beogradskih godina, univerzalne bodlerovsko-vitmenovske, a ne nacionalne note u poeziji, svog kafanskog provokativnog izjašnjavanja kao boljševik, ali prije svega kao ekscentrični pojedinac neupotrebljiv za bilo koji sistem, sve ove osobine donijele su mu nevolje i sa komunistima.

Umro je 12. novembra 1955. Sahranjen je na Mirogoju. U Beogradu ima svoju ulicu, u Zagrebu, Vrgorcu, Splitu, Sarajevu spomen-pločama i spomenicima obilježena su bitna mjesta njegovog skitalačkog života, po njemu se zovu značlajni književni festivali, snimani su filmovi o pjesniku.

Interesantno je da su poslijeratna izdanja Ujevićevih pjesama iz beogradskih godina štampana isključivo na ijekavici. Tako smo ih i mi „Tinovci” osamdesetih čitali, ne znajući mnogo o ćirilično-ekavskom originalu.

Staza varke

Tin je mogao, poput Andrića, poslije ujedinjenja stupiti u jugosleovensku diplomatsku službu. Govorio je nekoliko jezika. Znao mnogo, iskusio još više, platio ljudsku i političku cijenu odlučnog zastupanja ideje srpsko-hrvatskog narodnog jedinstva. Ali je izabrao drugačiji put. Makar to bila i pjesnička „staza varke”.

Trideset i prva Kolajna je pesma koja i u jednoj i u drugoj verziji zapravo jeste „moćna riječ” koju je Tin očajnički tražio. Pjesničku jednačinu je poslije raskida sa politikom postavio isto tako radikalno, ulažući cijeli svoj život kao jemstvo, a formula je bila, uprkos svemu – poezija ili ništa:

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću…

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu

Preskoči naredno područje Više o ovoj temi
Preskoči naredno područje Srodne teme

Srodne teme