Samrtno proljeće u Bratuncu | Politika | DW | 15.05.2022
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Sjećanje na žrtve zločina u Bratuncu

Samrtno proljeće u Bratuncu

Očevog lika se sjećam samo sa nekoliko sačuvanih fotografija i žalim što nikada nisam imao priliku osjetiti njegovu ljubav - kaže Bekir Mehić, čiji otac Salih je ukopan 12. maja u memorijalnom mezarju Veljaci u Bratuncu.

Prema popisu stanovništa 1991. godine, Opština Bratunac bila je naseljena pretežno muslimanskim (bošnjačkim) stanovništvom,  jer se tako izjašnjavalo 21 535 ili 64,1% građana. Srba je bilo 11 475 ili 34,1 posto, Hrvata 569 ili 1,7 posto, a ostalih 40 ili 0,1 posto. Bratunac je 17. aprila 1992. godine okupirala tadašnja JNA i paravojne jedinice iz Srbije. Svi Bošnjaci iz opštinske administracije, policije i javnih preduzeća i ustanova su protjerani, a vlast su preuzeli Srbi i Srpska demokratska stranka (SDS). Odmah počinje progon istaknutih intelektualaca, javnih radnika, privrednika i drugih „viđenijih" Bošnjaka. Oni su privođeni, mučeni, a neki i ubijeni. Nakon što su Bošnjaci morali predati svo, čak i lovačko naoružanje, kreću progoni na vjerskoj i etničkoj osnovi.

Selo Hranča, u kome se dešavaju prva masovna ubistva, pljačke i paljenje bošnjačke imovine, napadnuto je 3. maja. Tri dana kasnije slijedi napad na selo Blječeva i 9. maja na selo Glogova, u kome biva strijeljano 68 civila. Napad na selo Suha i ostala prigradska naselja gdje su živjeli Bošnjaci počinje 10. maja. Muškarci bivaju zaorobljeni i odvedeni na gradski stadion u logor pod otvorenim nebom u kojem se u jednom trenutku našlo 10.000 zarobljenih. Muškarci i dječaci, nakon što bi im bile oduzete sve vrijedne lične stvari, nakit novac i ostalo, bivaju zatvarani u fiskulturnoj sali Osnovne škole "Vuk Karadžić", radni hangar i zgradu Građevinske škole. Kroz te logore smrti prošlo je više od 1.000 Bratunčana od kojih je više stotina ubijeno ili se i danas vode kao nestali. 

Bosnien und Herzegowina | 30. Jahrestag Massaker von Srebrenica | Aula der Grundschule Vuk Karadžić

Dvorište OŠ "Vuk Karadžić" u kojoj su zatvarani Bošnjaci

Tragedija Šuhre Sinanović

Šuhra Sinanović o tragediji svoje porodice prije 30 godina priča za DW. "Rođena sam u Bratuncu ali sam prije rata živjela u mjestu Bjelovac, nadomak grada, gdje sam bila udata. Moj posljednji prijeratni dan u Bratuncu bio je 11. maj '92. godine. Krenula sam da obiđem roditelje u gradu. Dočekala me je zatvorena kapija i spuštene roletne na prozorima. U avliji sam zatekla beživotno tijelo mog amidže Zekira Gušića.  

Šuhra u tom trenutku nije znala da je tri dana ranije, 8. maja 1992. godine, u srebreničkom naselju Vidikovac iz zasjede ubijen Goran Zekić, lokalni lider SDS-a u Srebrenici i da je krenula osveta lokalnih Srba i paravojnih srpskih jedinica. 

"Od majke saznajem da su moj otac, brat, amidža i zet još 9. maja odvedeni u salu Osnovne škole „Vuk Kradžić". Amidžu su vratili da im preda ključeve od svog automobila i tu su ga ubili. Moja majka je išla u sjedište tzv Kriznog štaba da vidi jesu li li joj živi muž i sin jedinac i kako bi dobila potvrdu da može ukopati ubijenog djevera. Njegov brat a moj drugi amidža Šukrija Gušić je bio prva žrtva u Bratuncu. Ubijen je 18. aprila '92. godine. Njegov sin je 9. aprila strijeljan pred džamijom u Glogovoj." 

Bosnien und Herzegowina | 30. Jahrestag Massaker von Srebrenica | Shuhra Sinanovic

Šuhra Sinanović

Šuhra se toga dana uplakana, pješice vratila u sedam kilometara udaljeni Bjelovac odakle je sa mužem, njegovim ocem i dvoje male djece prebjegla u selo Poloznik. Tamo su bili do 2. juna '92. godine, kada zbog sopstvene sigurnosti moraju preko brda i šume otići u Srebrenicu. Preživjeli su golgotu opkoljene Srebrenice, glad, žeđ, svakodnevna granatiranja i pad grada. Taj 11. jul '95. godine je bio poslednji dan kada je vidjele svoje najmilije na okupu.

"Moj muž, koji je tada imao 32 godine, kreće u proboj ka Tuzli kroz šumu. Ja sa dvoje djece i svekrom odlazim u Potočare. Moja kćerka Amina nije ni zapamtila oca, dok ga se sin malo sjeća. U Potočarima sam svekra Rahmana propustila da se prvi penje ljestvama na kamion sa ceradom kojim su nas transportovali, kako bi pomogao mojoj djeci da se popnu. Međutim njega je za ruksak koji je imao na leđima povukao čovjek u plavom mantilu rekavši: Ti stari dođi ovamo. Odveo ga je iza kamiona i više ga nikada nismo vidjeli."

Žene i djeca iz Srebrenice su kamionima i autobusima deportovana prema Kladnju i Tuzli, nastavlja priču za DW Šuhra Sinanović. "Po dolasku na slobodnu teritoriju na Dubrave kod Tuzle saznajem od nekih žena koje su deportovane autobusima da su mog muža vidjele sa rukama podignutim na potiljak u selu Kravica. Ispostavilo se kasnije da je i on među 1.300 ubijenih Bošnjaka u hangaru Zemljoradničke zadruge Kravica. Na idetifikaciji, nakon ekshumacije, pokazalo se da mu je glava bila smrskana."  

Bosnien und Herzegowina | 30. Jahrestag Massaker von Srebrenica | Werfen von Rosen

Bacanjem ruža u Drinu Bratunčani su, između ostalog, obilježili 30. godišnjicu stradanja

"Nećemo odustati"

Objekti Zemljoradničke zadruge u selu Kravica u kojima je ubijemo 1300 zarobljenih Bošnjaka, koji su kroz šumu bježali iz Srebrenice u julu '95.godine, ovih dana se obnavljaju, što porodice žrtava vide kao pokušaj negiranja zločina. Šuhra kaže da joj je žao što još niko za sve ove zločine nije odgovarao.

"Iako se vodi proces u Beogradu, mi nismo zadovoljni. Od tog suda ne očekujemo presudu za zločine, istinu i pravdu za žrtve u Kravici a evo svjedoci smo šta nam nakon 27 godina od tog zločina rade naše komšije i naš načelnik (načelnik Opštine Bratunac Srđan Rankić op. aut.). U roku od dva dana stavljaju fasadu na te objekte, skrivajući sve tragove masovnog zločina a naša vlast na to ćuti. To je bruka i sramota”, kaže Šuhra. 

Bosnien und Herzegowina | 30. Jahrestag Massaker von Srebrenica | Bekir Mehić

Bekir Mehić

Na pitanje kako proživljava svakodnevno podsjećanje na ratne traume, jer se ona kao predsjednica Udruženja „Žene Podrinja" aktivno bavi i traženjem nestalih, Šuhra kaže: "Ja sam na početku rata '92. godine izgubila šest najbližih iz porodice i ostale nakon genocida u Srebrenici, ukupno 23 člana moje familije. Nama preživjelim žrtvama Alah daje snagu da izdržimo i nećemo posustati i odustati dok smo živi i dok se i posljednja nestala osoba ne pronađe i svi ratni zločinci ne privedu pred lice pravde." 

U odnosu na prijeratni broj, malo Bošnjaka danas živi u Bratuncu. Većina ih živi u Federaciji BiH ili dijaspori i u rodni grad dođu rijetko ili samo u vrijeme obilježavanja godišnjica stradanja.

Bekir Mehić je 12. maja u memorijalno mezarje Veljaci ukopao oca Saliha, koji se pred početak rata vratio iz Švicarske da bi branio domovinu. Poginuo je nakon pada Srebrenice a da ga Bekir nije ni zapamtio što je na njemu ostavilo traga.   

"Njegovog lika se sjećam samo sa nekoliko sačuvanih fotografija. Iako sam u odrastanju i svemu što mi je bilo potrebno imao podršku i pomoć majke i ostalih članova porodice, žalim što nikada nisam imao priliku osjetiti očinsku ljubav”,  kaže za DW Bekir Mehić. 

Godišnjice od zločina nad narodom ovog dijela Podrinja, nad Bošnjacima i Srbima, iz godine u godinu se obilježavaju ali su to uglavnom jednonaconalni skupovi. Do sada nije zabilježeno zvanično prisustvo i odavanje počasti od strane lokalnih političara i predstavnika vlasti iz reda naroda čiji pripadnici se krive za tragedije koje se obilježavaju. Obični ljudi iz oba naroda o zločinima „svojih" uglavnom šute. 

Bosnien und Herzegowina | 30. Jahrestag Massaker von Srebrenica

I 30 godina od početka rata se traga za žrtvama

Zavjera ćutanja i nastavak rata drugim sredstvima  

Srbi iz reda običnog naroda se, barem javno, ne distanciraju od onih koji su činili ratne zločine. Vlada strah i zavjet ćutanja. Neki su mi u povjerenju tiho kazali da se plaše za svoju i sigurnost svojih bližnjih.  „Da ti kažem nešto, ti objaviš, pa da me ubiju, i mene i  porodicu", kazao je jedan od njih.  

Oni koji bi se usudili da govore javno, mada je to "javna tajna”, kažu da bi ili bili fizički ućutkani, ili ne bi mogli računati na bilo kakvo zaposlenje, donaciju, kredit ili stipendiju za školovanje djece. Bili bi proglašeni izdajnicima i osuđeni na izolaciju sredine u kojoj žive. Iako je prošlo 30 godina od početka rata, zaključuju oni, rat još uvijek nije završen a vodeći bh. političari ga nastavljaju drugim sredstvima.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu