Prevođenje kao duhovna mostogradnja | Panorama | DW | 13.01.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Panorama

Prevođenje kao duhovna mostogradnja

Pojedini značajni pjesnici smatrali su da je prevođenje poezije nemoguća misija, ali šta bismo mi znali o svjetskoj poeziji da nema prevoda? Zato Stevan Tontić pravi duhovne mostove između jezika i kultura.

Novopečeni Novosađanin Stevan Tontić je nedavno dobio nagradu „Miloš N. Đurić“ za 2016. godinu koju dodjeljuje Udruženje književnih prevodilaca Srbije. Nagrađen je prevod knjige izabranih pjesama značajnog njemačkog pjesnika Petera Huhela (1903 – 1981), pod naslovom „Teofrastov vrt", u izdanju beogradskog Trećeg Trga. Sa Stevanom Tontićem razgovarao je Dragoslav Dedović.

DW: Zašto je Huhel privukao tvoju pažnju?

Stevan Tontić: Huhela sam otkrio 1993, kada mi je, po mom dolasku u Berlin, njegova izabrana djela u izdanju „Zurkampa" (Suhrkamp) poklonila jedna njemačka prijateljica. Privukao me je kao vrlo ozbiljan, moćan pjesnik, majstor u jezičkom oblikovanju, ali i kao čovjek koji se odupirao zlu svoga vremena. Nije prodao dušu ni Hitlerovim nacistima, ni, kasnije, istočnonjemačkim staljinistima.

Šta je bio glavni izazov pri prevođenju?

Bile su to Huhelove pjesme s duhovnom simbolikom, s čestim prizivanjem biblijskih situacija i junaka grčkih mitova. Jednako izazovan bio je rad na prepjevavanju rimovanih pjesama, a one spadaju u vrijednosno jezgro Huhelove poezije. Vjerovatno je na moje bavljenje tim autorom uticala i njegova sudbina ljudski uspravnog, a politički progonjenog pjesnika. Poznato je da je on, kao glavni urednik čuvenog istočnoberlinskog časopisa „Sinn und Form" bio početkom šezdesetih godina smijenjen sa tog položaja i potom skoro desetak godina živio izolovan, pod paskom tajne policije, da bi mu najzad bilo dozvoljeno da se iseli u Zapadnu Njemačku, gdje je i umro.

Poezija uopšte, a naročito poprilično hermetični pjesnici poput Huhela, ne mogu računati sa širokom publikom. Nije li rad na prevođenju poezije, kao i samo pjesništvo u doba dominacije bulevarskih medija, društvenih mreža i komercijalnih romana, pomalo uzaludan posao?

Ako pisanje poezije, kao i njeno prevođenje, ocjenjujemo s aspekta postizanja široke popularnosti ili pak materijalne dobiti, onda to jeste „uzaludan posao", i to ne „pomalo", već najčešće potpuno.

Stevan Tontić

Stevan Tontić

Ozbiljna ili prava poezija nikad nije ni bila isplativ posao, niti je imala masovnu, da ne kažem stadionsku publiku. Ponekad je autoru za života donosila izvjestan ugled u obrazovanim društvenim krugovima, još češće poslije njegove smrti, ali se ni živ ni mrtav nije bogzna kako obogatio. Većina pjesnika i prevodilaca poezije žive i danas skromno, i jedva da imaju koju desetinu ili, u boljem slučaju, koju stotinu čitalaca. Ali se ipak posvećuju svom pozivu bez ostatka, zadovoljavajući se duhovnim i umjetničkim dobitkom za svoj jezik i nacionalnu kulturu. A ako jedan divan sonet prenesete i vjerno i jezički lijepo, onda ste tim čudesnim malim postignućem usrećili i samog sebe i svakog ljubitelja poezije.

Pojedini značajni pjesnici smatrali su da je prevođenje poezije nemoguća misija, ali šta bismo mi znali o svjetskoj poeziji da nema prevoda? Vrlo malo ili ništa. Ako je i nesavršeno, prevođenje je vrsta neophodne i dobrodošle duhovne mostogradnje između različitih jezika i kultura. Šta je ljepše i plemenitije od toga?

Rođen si kod Sanskog Mosta, do rata i jednu ratnu godinu živio si u Sarajevu, utočište si kao izbjeglica pronašao u Berlinu, potom si se vratio u poratno Sarajevo. Prije tri godine nastanio si se u Novom Sadu. Da li je kraj seobama?

Seobe su obično iznuđene, a pogotovo bjekstva iz ratom zahvaćenih područja i zemalja. Prema tome, nikad ne možemo biti sigurni dokle ćemo moći o(p)stati u mjestu ili u zemlji u kojima danas živimo. To posebno važi za Balkan, kao i za neke druge svjetske regione, Bliski istok na primjer.

Koliko su sva ta mjesta u kojima si živio važna za tebe?

Važna su sva, ali je najvažnije Sarajevo, gdje sam i najduže (blizu četiri decenije) živio i radio. Život u Sarajevu, predratni, ratni, pa i poratni, ostavio je najjači pečat na mojoj ličnosti i mome književnom djelu. Važan mi je svakako i Berlin u kojem sam, s povremenim boravcima u drugim njemačkim mjestima, proveo oko devet godina. Tamo sam pronašao nove prijatelje, koji su mi u najtežim godinama pomogli da preživim. To se ne zaboravlja.

Vratio si se poslije rata iz Berlina u Sarajevo, ali si ga nedavno i napustio?

Nijednom mjestu u kojem sam dosad živio nisam se bio zakleo da ću u njemu ostati do poslednjeg daha – pa tako ni Sarajevu, u kojem sam i predugo ostao kada je tamo 1992. započela četverogodišnja „sezona u paklu". Da budem do kraja iskren, poslijeratno Sarajevo – a o tome je već mnogo pisano – nije više grad koji me privlači, ne samo stoga što je (izuzmemo li periferno Istočno Sarajevo), broj Srba u njemu postao simboličan i što u njemu nisam imao posla. Ogrezlo je u jednostranoj retorici neuporedive žrtve i u optuživanju svih ostalih, tako da to nije baš prijatno slušati 24 'sahata' dnevno. A prijatelje koji tamo žive, uvijek rado susrećem.

Šta trenutno prevodiš?

Prevodim opsežni spijev Dunavske kocke (Donauwürfel) koji je napisala Žužana Gaze (Zsuzsanna Gahse), švajcarska književnica mađarskog porijekla. To je pjesničko djelo o Dunavu kao evropskoj rijeci, a zanimljivo je i po svojoj originalnoj, vrlo neobičnoj, a strogoj formi. (Svako pjevanje ima deset pjesama, svaka pjesma deset stihova, svaki stih deset slogova.) A prevodim polako i pjesme Gintera Ajha (G. Eich), jednog od najvažnijih njemačkih pjesnika 20. vijeka. On i Huhel bili su prijatelji.

Da li je zahtjevnija pjesnička ili prevodilačka praksa?

Zahtjevne su obje, svaka na svoj način, ali je ipak zahtjevnija izvorna pjesnička praksa, tj. lično rvanje sa sopstvenim pjesničkim izrazom. To stoga što tu uvijek stojite pred praznim listom papira, koji može da simbolizuje svjetsku prazninu i kosmički ponor. Slobodni ste bezgranično, ali bez ikakvog oslonca, tako da propast vreba na svakom koraku. Dok pri prevođenju imate tekst originala – to je oslonac i granica, bar s te jedne strane. Problem je u tome da originalni tekst prenesete tako da po mogućnosti izgleda kao da je „originalno" nastao na vašem jeziku, u vašoj kulturnoj tradiciji.

Kako zamišljaš današnjeg čitaoca lirike, a kako budućeg?

Peter Huchel

Peter Huhel (Huchel)

Zamišljam ga, i današnjeg i budućeg, kao kultivisanu osobu koja zrelo razmišlja o sebi i svijetu i koja predano osluškuje govor same prirode, ali i govor drugih ljudi, posebno samih pjesnika. To je osoba koja ima vrlo istančan jezički osjećaj jer samo tako može da prima vibracije „svjetske duše". To je čovek koji je vrlo pažljiv i prisan sa svim što damara u Božjoj bašti, jer ga se sve to tiče. Inače ne bi mogao da primi i shvati velike lirske pjesnike, kao što je Rilke, na primjer.

Kako procenjuješ društvenu stvarnost oko sebe, ima li u njoj mjesta za fini rad duha?

Stvarnost savremenog svijeta, pa i ova u kojoj prebivam, umnogome se udaljila od svake bolje ili normalne predstave, da ne kažem ideala. Izopačena je, nakazna, opasna – uzmimo samo svakodnevne terorističke napade na mase nedužnih ljudi u mnogim zemljama. Lažljivi i svađalački jezik političara i njihovih medija okupirao je gotovo sva područja života, a kultura je uz to preplavljena jevtinom zabavom i spektaklom, pa se finiji duhovni rad odvija u nekoj vrsti poluilegale.

Da li si naišao na neprevodivu riječ u njemačkom?

Kako da ne. Na primjer, Querdenker – označava neku vrstu svojeglavo originalnog, nekonvencionalnog mislioca. Koji misli krećući se iskošeno, prečicama, a ne utabanim stazama.

Završimo ovaj razgovor Huhelovim stihovima. Šta ćeš nam ponuditi?

Nudim samo kratki završni dio trodijelne pjesme „Njemačka", pisane u godinama uspona nacionalsocijalizma. Prvi dio potiče iz 1927., a završni, koji navodim, iz 1939. svega osam, za mene nezaboravnih stihova:

Svijet vukova, svijet pacova.
Krv i strv u hladnoj ognjišta memli.
Ali još sjenke mrtvih bogova
tumaraju po zemlji.

Božanstven ostaje čovjek i pomiren.
I opet će do slobodnog daha doći.
I mada rulja s podsmijehom nadire,
ona će proći.

 

Preporuka redakcije