Koliko rasprave može podnijeti jedna Crkva tokom korona-krize? U vrijeme kada su ljudi uznemireni smrću hiljada oboljelih, a nauka moli za strpljenje, jer za sada nema lijeka protiv pandemije. U vrijeme kada su preopterećene mnoge zemlje, prije svega one slabe, bez moderne infrastrukture. U vrijeme kada se njihovi političari prvo ismijavaju ovom virusu, a potom – nakon sedmica izgubljenog vremena – panično mijenjaju smjer i kao podivljali propisuju zabrane. A, kada se u kontekstu ove egzistencijalne krize ljudi obrate Crkvi – kako da ona reaguje?
U Srbiji, većina sveštenika u selima i gradovima, kao i monaha i monahinja u manastirima nastavljaju sa svojom službom. Oni tješe i hrabre vjernike. Ipak, i oni imaju pitanja. Šta da kažu ljudima koji žele učestvovati u bogosluženju, ali vrata crkve ostaju zatvorena, jer država tako želi? Pitaju se također i vjernici i nevjernici: je li u vrijeme koronavirusa prikladno da čitava zajednica prima pričest iz iste čaše, istom kašikom?
Ovo nije puko teološko sitničarenje, niti nekakva intelektualna vježba. U ovom trenutku, tokom šest i po sedmica dugog korizmenog posta, to zanima hiljade ljudi. Međutim crkveno vodstvo, pojedini episkopi i Sveti sinod (najviša izvršna i sudska vlast SPC-a, op. ur.), ostali su u pogledu ovog pitanja poprilično pasivni. U svojim saopštenjima oni su uglavnom propuštali priliku da problemu pristupe proaktivno. Prvobitno su odbacivali svaku mogućnosti da je u crkvi na bilo koji način moguće zaraziti se (bilo masovnim okupljanjem ili pričešćivanjem), zatim su saopštenja postupno pooštravali, prilagođavajući se sve strožim odlukama koje je donosila državna vlast. Zbog ovoga su potrebu i odgovornost da javno istupe osjetili teolozi.
Jedan od najobrazovanijih među njima je Vukašin Milićević, sveštenik i docent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Omiljen je među svojim studentima, a gonjen od strane crkvenih knezova koji mu zavide i kojima je Bog podario principijelnost, koja pritom nije popraćena retorskim darovima.
U ovim i za Srbiju teškim sedmicama, docent Milićević je obasut pozivima da daje intervjue časopisima, učestvuje u televizijskim emisijama, i suočava se s nezgodnim pitanjima javnosti. Kada se usudio dovesti u pitanje sinodsko insistiranje na pričešćivanju iz jedne kašike, podsjećajući da je ovo praksa koja je u Crkvu uvedena relativno kasno (11. stoljeće), te da se i danas u Pravoslavnoj crkvi služi liturgija sv. apostola Jakova, gdje se narod pričešćuje na drugačiji način, bez kašike, uzimanjem pričesti na dlan – odmah je kažnjen. Po nalogu staroga patrijarha – docent Milićević više ne smije javno nastupati, zabranjeno mu je bogosluženje, u najgorem – prijeti mu i raščinjenje (oduzimanje svećeničkog reda, op. ur.).
Kaznu određuje čovjek koji je deklarisanog ateistu i predsjednika Srbije Vučića pozvao na godišnje zasjedanje episkopa i odlikovao ga ordenom – što je veoma začudilo ostale vjernike. Predsjednik, dakle, biva odlikovan, a predavač teologije, koji je čitav život posvetio Isusu Hristu – progonjen? Nažalost ne traži samo patrijarh, već i mnogi srpski episkopi, blizinu moći; jednog političara koji je godinama bio među onima koji su podržavali ratnog zločinca Miloševića. To je neko, čiji će korumpirani režim morati odgovarati za to što su srpska infrastruktura i zdravstveni sistem sravnjeni sa zemljom i što u inostranstvu rade mladi, talentovani ljudi, među kojima su stotine doktora i medicinskih tehničara.
Nije li možda srpsko crkveno vodstvo izgubilo moralni kompas? Oni nalikuju „slijepcima koji su vođe slijepima", kako se kaže kod evanđeliste Mateja. Ubrajaju se u tradiciju svih onih, koji su decenijama progonili druge talentovane srpske teologe. Vladika Nikolaj Velimirović je tu samo jedan primjer među mnogima. Šta je sve ovaj svetac morao pretrpjeti od svojih „kolega episkopa"!
Što god ko mislio o stavovima docenta Milićevića, tako ga kažnjavati nije primjereno. Jer, u vrline Pravoslavne crkve spada i to da se o tome, koji je put ispravan, smije raspravljati i diskutovati. U njene dobre strane spada i to, da ne postoji ni nepogrješivi poglavar, koji centralistički smije o svemu odlučivati.
„Ne bojte se", kaže se u Novom zavjetu, pogotovo ne od razgovora s onim koji drugačije misli, s bližnjim. Bog je čovjeku dao razum da bi ga koristio. Upravo to sada čine hiljade studenata i drugih intelektualaca u Beogradu, koji su potpisali više peticija u korist docenta Milićevića. Iako sam daleko: možete im dodati i moje ime.