Kako rat u Ukrajini mijenja rusko društvo

„I ja sam dobio zapovijed, ali je nisam izvršio", kaže Igor Ščetko za DW. Ovaj bivši vojnik ruskih Strateških raketnih snaga pita se zašto i drugi ne mogu postupiti na isti način. Nakon početka agresorskog rata protiv Ukrajine on je dezertirao, uvjeren da nije postojao drugi izlaz iz vojske. Godine 2021., godinu dana prije početka sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, Ščetko je ugovorom bio pristao na dvogodišnju vojnu službu.

Na njegovu odluku utjecalo je i samoubojstvo jednog ročnika, vojnika koji je služio vojni rok u njegovoj postrojbi – upravo je Ščetko bio taj koji je pronašao njegovo tijelo. Nakon toga završio je na psihijatrijskom odjelu bolnice, gdje je pokušao ishoditi otpust iz vojske iz zdravstvenih razloga. Umjesto toga naređen je njegov premještaj u jurišnu brigadu. „Kada sam saznao da bih trebao otići u ratnu zonu, bilo mi je jasno da ni pod kojim uvjetima neću sudjelovati u tom ratu", rekao je Ščetko za DW. Nekoliko dana kasnije pobjegao je iz Rusije u Armeniju, a odatle u Europsku uniju.

Dezerterstvo i odbijanje borbe

Aktivist za ljudska prava Sergej Krivenko godinama se zalaže za prava vojnih osoba. Procjenjuje da je oko 60.000 ruskih vojnika napustilo svoje postrojbe ili odbilo sudjelovati u borbenim djelovanjima. Ne radi se samo o „klasičnim" dezerterstvima. Postoje i slučajevi, u kojima se vojnici skrivaju u Rusiji ili pokušavaju dobiti liječničku potvrdu da nisu sposobni za službu.

Prema navodima Krivenka, u Rusiji je već pokrenuto više od 20.000 kaznenih postupaka zbog izostanka sa službe, dezerterstva i odbijanja sudjelovanja u borbama. Odbijanje sudjelovanja u borbi smatra se kaznenim djelom. Igor Ščetko kaže da bi mu u slučaju izručenja Rusiji prijetilo 15 godina zatvora ili slanje na bojište.

Ruska vojska se ne sastoji samo od „topovskog mesa"

Prema riječima Sergeja Krivenka, ruska vojska od 2023. nove vojnike uglavnom privlači unosnim ugovorima. No nisu svi dobrovoljci. Među profesionalnim vojnicima, koji su se obvezali na vojnu službu na određeno vrijeme, nalaze se zatvorenici, migranti, dužnici,mladi koji služe vojni rok i stanovnici gospodarski slabijih regija koji se često odlučuju za vojnu službu zbog financijskih problema ili nedostatka drugih mogućnosti. Istodobno država kroz „patriotske" programe pojačava paravojnu obuku u školama i na sveučilištima.

Promatrači ipak naglašavaju da rusku vojsku ne treba promatrati samo kao skupinu ljudi koji odlaze na front zbog novca ili drugih razloga. Predstavnik Ruskog dobrovoljačkog korpusa, koji se borio na ukrajinskoj strani pod ratnim nadimkom „Kasper", podsjeća da ruska vojska, osim „topovskog mesa", uključuje i dobro obučene i motivirane postrojbe.

Ozljede ili zarobljavanje kao jedini „izlaz"

Antropologinja Aleksandra Arhipova govori o svakodnevnoj klimi nasilja. Sa svojim kolegama prikupila je svjedočanstva ruskih vojnika, dezertera i njihovih obitelji.

Jedan od rezultata njihovog rada je „ratni rječnik" koji sadrži žargon s bojišta i odražava život unutar ruske vojske. Prema Arhipovoj, te riječi se uglavnom odnose na kontrolu, kažnjavanje i preživljavanje. Tako se, primjerice, izrazom „kućica za ptice" označavaju operateri dronova, koji nadziru vlastite suborce i mogu pucati na one koji se pokušaju povući.

Riječ „jama" označava improvizirana mjesta za nezakonito zatočenje i kažnjavanje, dok se izraz „karantena" odnosi na baze, u kojima ruske vojnike vraćene iz ukrajinskog zarobljeništva ispituje domaća sigurnosna služba FSB prije nego što ih ponovno pošalje na bojište. „Nema povratka kući", naglašava Arhipova.

Prema njezinim riječima, tijekom godina rata povratak iz vojske u civilni životpostajao je sve teži. Mnogi vojnici danas u teškoj ozljedi, zarobljavanju, dezerterstvu ili, u najgorem slučaju, smrti vide jedini „izlaz".

Osim toga, unutar vojske razvio se svojevrstan „crni tržišni sustav preživljavanja". Prema Arhipovoj, vojnici plaćaju tisuće dolara kako bi dobili dopust, bili premješteni s bojišta ili izbjegli službu u jurišnim skupinama. Također kupuju liječničke potvrde i podmićuju zapovjednike kako bi privremeno napustili postrojbu.

Arhipova posebno ističe da se promijenio odnos prema ljudskom životu unutar vojske. Mnogi ispitanici opisivali su front kao mjesto na kojem se ljudi ne promatraju kao pojedinci, nego prvenstveno kao potrošan resurs. U takvom sustavu zapovjedništvu je potreban stalan priljev novih ljudi kako bi se nadoknadili gubici, objašnjava ova stručnjakinja.

Sudjelovanje u ratu donosi povlastice

Rat protiv Ukrajine mijenja i rusko društvo. Prema novinaru Alekseju Tupicinu, rat je postupno postao dio svakodnevice, a za neke obitelji i izvor prihoda. Kada je započela mobilizacija, Tupicin je s kolegama organizirao chat-grupe za supruge mobiliziranih vojnika i same vojnike. Prema njegovim zapažanjima, anonimni razgovori u početku su bili obilježeni strahom i željom da se članovi obitelji vrate kući.

No s vremenom je rat za mnoge obitelji postao izvor stabilnih prihoda. „Supruge mobiliziranih vojnika danas na neki način pripadaju srednjoj klasi", kaže novinar. Obitelji otplaćuju kredite, kupuju automobile i skupi namještaj.

Tupicin upozorava da se u nekim školama djeca sudionika rata hrane odvojeno od ostale djece. Djeca vojnika dobivaju dodatne slatkiše i druge obroke, te se oni tretiraju povlašteno, pojašnjava ovaj novinar.

Distanciran odnos društva

Dok država pokušava veličati ratne veterane koji se vraćaju kući, mnogi ljudi u svakodnevnom životu drže distancu. To se posebno odnosi na bivše zatvorenike koji su se borili u privatnim vojnim kompanijama i jurišnim brigadama, izvještava Tupicin.

Novinar navodi primjer muškarca osuđenog za dvostruko ubojstvo, koji je pušten na slobodu radi vojne službe te je po povratku s fronte pokušao pronaći posao učitelja u školi. Prema Tupicinu, njegovo je ime bilo izbrisano iz svih kaznenih evidencija nakon službe u Wagnerovoj skupini, privatnoj ruskoj plaćeničkoj postrojbi. „Ravnateljica škole nazvala me užasnuta i rekla da ju je već sam pogled na njega plašio", prisjeća se Tupicin. Škola ga je odbila zaposliti, unatoč njegovim odlikovanjima i veteranskoj iskaznici.

Prema Aleksandri Arhipovoj, i članovi obitelji vojnih osoba žale se da ih društvo isključuje. Tako joj je jedna žena napisala da je „željela biti supruga heroja", ali se umjesto toga suočava s odbacivanjem. Ona kritizira rusku državu da sudionike rata pretvara u „plaćenike", stavljajući u prvi plan visoke novčane isplate i odštete umjesto „ideje služenja i herojstva".

Dezerteru Igoru Ščetku, koji je učinio sve kako ne bi proveo nijedan dan u ratu, važno je nešto drugo. „Na mojim rukama nema ni kapi ukrajinske krvi – ni civila ni vojnika", kaže on, prisjećajući se da se prvi put nakon bijega osjećao sigurno u Francuskoj. „Ni za čim ne žalim, ostao sam iskren prema samome sebi", zaključuje.

Prilagodba s ruskog: Markijan Ostapčuk