Gube li zaljevske zemlje povjerenje u SAD?

O čemu tačno politička elita zaljevskih država razgovara u brojnim telefonskim pozivima, saudijsko ministarstvo vanjskih poslova ne otkriva. Ali da ti razgovori postoje, u to ne nema sumnje. Na društvenoj mreži X navodi se niz kontakata, koje državno rukovodstvo Saudijske Arabije, prije svega prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, ima s političkim liderima na Arapskom poluotoku.

Kada se saberu analize, izvještaji i komentari medija te ekspertnih think-tankova širom svijeta, riječ je vjerovatno o dvije ključne teme: s jedne strane o odnosu prema Iranu, koji već više od dvije sedmice napada države Perzijskog zaljeva. S druge strane, o budućim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama. Iz perspektive mnogih zaljevskih država, SAD su zajedno s Izraelom pokrenule rat koji one nisu željele. „To je Netanjahuov rat", izjavio je početkom marta princ Turki al-Faisal, bivši šef saudijske obavještajne službe,  za američku televiziju CNN. „Netanjahu je nekako uspio uvjeriti predsjednika (Trumpa) da podrži njegove stavove.“

Razočaranje zbog nedostatka zaštite

Istovremeno, u Zaljevu se na SAD gleda sve trezvenije. Njihova sigurnosna obećanja, prema mišljenju mnogih posmatrača, pokazala su se praznim ili barem znatno manje pouzdanim nego što se očekivalo. Ni američke, ni domaće snage nisu uspjele presresti brojne rakete, ispaljene iz Irana.

Vladari u Zaljevu morali su naučiti gorku lekciju da američke vojne baze na njihovom teritoriju ne samo da ne znače automatski zaštitu, već da ih čak mogu učiniti metom -  u ovom slučaju iranskih napada. Osim toga, navodno su SAD ignorisale prigovore iz regiona prije početka rata. Washington je, prema pisanju agencije AP početkom marta, zanemario upozorenja o mogućim razornim posljedicama, pozivajući se na anonimne predstavnike dviju zaljevskih država.

To u dijelovima regiona izaziva veliko razočarenje. Otkako su Amerikanci preuzeli zaštitu zaljevskih država, one su postajale sve manje sposobne za samostalno djelovanje, navodi se, između ostalog, u komentaru na arapskom jeziku katarski finansiranog lista Al Araby Al-Jadeed (The New Arab): „Sada se pokazuje da baze ne služe zaštiti zaljevskih država, već prije svega tome da ih spriječe u samoodbrani i nezavisnom donošenju odluka.“

Strategija oprezne neutralnosti

Mnogi posmatrači smatraju da je rat u Zaljevu pokrenuo stratešku raspravu. Think-tank Middle East Council on Global Affairs, također sa sjedištem u Kataru, govori o strategiji „oprezne neutralnosti", čiji je cilj spriječiti da Zaljev postane poprište tuđih sukoba i da se ugroze ekonomski razvojni modeli regiona.

Bruno Schmidt-Feuerheerd, politolog sa Univerziteta Oxford, podsjeća na prve reakcije na iranske napade: „U početku je prevladavala percepcija da odgovornost za eskalaciju snose Izrael – djelimično i SAD.“ Istovremeno, iranski napadi su shvaćeni kao prekid opreznog približavanja iz prethodnih godina. „Frustracija je, dakle, prvenstveno usmjerena prema vanjskim akterima." Zaljevske države morale su priznati da njihova sigurnost zavisi od drugih.

I politička analitičarka Pauline Raabe iz berlinskog think-tanka Middle East Minds primjećuje veću otvorenost u kritici Washingtona. „Zaljevske države su prije svega ujedinjene u šoku“, kaže ona. Posebno ih je uznemirilo to što su odluke očigledno donošene bez konsultacija s njima. Saudijska Arabija je, prema njenim riječima, „otvoreno kritikovala Trumpa i Netanjahua", dok je Katar reagovao suzdržanije.

Debata o američkim vojnim bazama

U središtu rasprave od početka su američke vojne baze. S jedne strane, Iran svoje napade opravdava njihovim prisustvom, a s druge strane, rakete su od samog početka pogađale i civilne ciljeve poput aerodroma, hotela i druge infrastrukture, podsjeća Schmidt-Feuerheerd.

Zanimljivo je i da su Ujedinjeni Arapski Emirati od početka bili posebno pogođeni. „Moguće je da nije riječ samo o američkim bazama, već i o pokušaju da se izvrši pritisak na uspješne modele u regionu – poput Dubaija."

Američki think-tank Atlantic Council upozorava da je upravo ekonomska stabilnost Emirata posebno ranjiva. Ugled Dubaija kao sigurnog trgovačkog i turističkog centra ključni je stub ekonomije – i time potencijalna strateška slabost.

Dugoročno gledano, rat s Iranom mogao bi dovesti do preispitivanja sigurnosnog partnerstva sa SAD-om. „Očekujem da će nakon rata uslijediti detaljna analiza“, kaže Schmidt-Feuerheerd. Države će morati odlučiti „da li američke baze predstavljaju sigurnosnu prednost ili prije rizik“. Međutim, vojna integracija sa SAD-om je toliko duboka da bi promjena kursa trajala godinama.

Nove partnerstva

Analitičarka Pauline Raabe također vidi promjene, ali kao dio dugoročnog trenda. „Decenijski aranžman ‘jeftina nafta za američke sigurnosne garancije’ za mnoge izgleda kao model na zalasku“, kaže ona. Ipak, ni ona ne očekuje brz raskid ovih odnosa, jer su oni razvijani desetljećima i nadilaze vojnu saradnju.

Istovremeno, već se nazire postepena strateška preorijentacija. Saudijska Arabija je, na primjer, ojačala odnose s Pakistanom i Turskom, dok je Katar intenzivirao veze s evropskim državama poput Velike Britanije i Francuske. „Ti trendovi postoje već neko vrijeme“, kaže Raabe, „ali sada dobijaju na značaju.“

Schmidt-Feuerheerd također to primjećuje: „Posljednjih godina govorilo se o tzv. hedging strategiji", kaže on – ideji iz ekonomije koja podrazumijeva izgradnju odnosa s više partnera, poput Kine, Turske ili evropskih država.

Međutim, nikada nije precizirano kako bi taj koncept funkcionisao u sigurnosnoj politici. Teško da se sigurnost u Zaljevu može tako lako diverzificirati kao investicije ili da se neka od zaljevskih zemalja može „osigurati" protiv gubitka SAD-a kao partnera. Upravo se ta slabost pokazala u trenutnom sukobu, jer „nijedan od potencijalnih partnera do sada ne predstavlja stvarnu vojnu alternativu".

Novi zamah za staru raspravu

Istovremeno, zaljevske države i dalje ne djeluju uvijek jedinstveno. „Ni sada nije sigurno da će nastupati kao jedinstven akter“, kaže Schmidt-Feuerheerd. Između Saudijske Arabije, Emirata i Katara postoje politička rivalstva i ekonomska konkurencija.

Ipak, njihov zajednički cilj ostaje, dodaje Raabe, a to je „regionalna stabilnost, koja je ključna za zaljevske države.“ Njihovi ekonomski transformacijski projekti – od saudijske „Vizije 2030" do globalnih ambicija Dubaija i Dohe – zavise od mirnog okruženja, a time i od uspješne odbrane od vojnih prijetnji.