Eldorado za krijumčare

Za dvjesta ili trista evra krijumčar vodi do granice, do mjesta navodno zgodnih za prelazak. Tu cvikcanglama isječe mađarsku ogradu ili, u slučaju Hrvatske, samo pokaže rukom ka ledini i kaže: „Ovuda." Svakodnevno stotine izbjeglica pokušavaju da se ovako domognu tla Evropske unije, te obećane zemlje. Skoro svi bivaju uhvaćeni i vraćeni u Srbiju gdje ih čekaju krcati kolektivni smještaji u kojima nada lagano umire – i to ako imaju sreće. Ako nemaju, čeka ih napola oronulo skladište iza željezničke stanice, vašljivi limb između ledenog vjetra sa Save i logorskih vatri u čijem dimu spavaju.

Širzad Safi (17) je sve to osjetio na svojoj koži. Avganistanac sjedi za stolom u prostorijama „Info Parka", organizacije koja je na dobrom glasu među migrantima jer im pomaže da se snađu, da pronađu smještaj ili prevoz do izbjegličkog kampa. Pred njim je porcija nečega, toplog, ali i dalje u formi konzerve, razaznaju se tjestenina i sos od paradajza. Mladić je iznuren i prljav, na nogavici pohabanih pantalona pokazuje rupu od psećeg očnjaka. Mađarska policija je, priča se, kreativnija od hrvatske i bugarske kada treba poniziti i najuriti izbjeglice. U sve tri zemlje, prema svjedočenju više desetina izbjeglica sa kojima smo razgovarali, policija premlaćuje pendrecima, maltretira, pljačka telefone i pare i, na kraju, izbacuje nazad u Srbiju.

„Bio sam u grupi u kojoj je bilo djece", priča Širzad radnicima „Info Parka" o svom kratkom boravku u Mađarskoj. „Kada su nas uhvatili, tjerali su nas da sjedimo u snijegu, bosi. Šest sati. Gađali su nas grudvama i polivali hladnom vodom, puštali su pse na nas." Na kraju je policija odškrinula kapiju graničnog bedema i poslala ih nazad u Srbiju. I evo ga opet ovdje, u Beogradu, samo stotinjak metara od parka ispred Ekonomskog fakulteta i ćevabdžinice za koju migranti još u Istanbulu ili Sofiji čuju da će pred njom naći krijumčare. Mnogi su spremni da daju poslednje pare za slabašnu nadu da ih krijumčar neće prevariti i da će stići tamo gdje su se zaputili.

Rekorderi – u privođenju

Sultan, Smaragd, Musa, Hasan… pod tim imenima – vjerovatno umjetničkim – su izbjeglice znale krupnije ribe iz krijumčarske mreže. Dok se rutom lakše prolazilo, oni su stolovali baš u parku dok su se oko njih jatili migranti. I svi su ih znali, čak su i svjetski mediji pisali o njima – posebno o Sultanu – ali su svoj posao mogli da nastave neometano. Nisu među onih 2.000 ljudi privedenih zbog sumnje da su krijumčari. Po tome je, hvalio se nekoliko puta ministar Nebojša Stefanović, Srbija evropski rekorder. Presude su, međutim, rijetke i često dokače tek lokalne pomagače.

„Očigledno da je u Srbiji ta velika igra tolerisana", kaže Gordan Paunović koji vodi „Info Park". Tokom poslednjih godina se sreo sa stotinama izbjeglica koje su krijumčari skrivali po stanovima ili hostelima, ponekad ih ucjenjivali, tukli i držali u kućnom pritvoru dok ne plate više. „Da, uhapšene su hiljade ljudi, ali kojih? Vozača, pomagača, sitnih riba po parkovima. Krijumčari su viđeni kao neko ko pomaže Srbiji da se prazni od izbjeglica i zato su tolerisani." Brojke to potvrđuju: dok prema nekim izvještajima dvijestotinak ljudi dnevno ilegalno uđe u Srbiju, ukupan broj migranata u zemlji već mjesecima se procjenjuje na sedam ili osam hiljada. Što znači da neki i odlaze.

Treba samo malo upornosti i cupkanja na beogradskoj zimi pa već i neizvježbano oko primjećuje sumnjive tipove. Izgledaju kao da dolaze iz Avganistana i Pakistana, ali su dobro obučeni, sa solidnim cipelama i telefonima na oba uha, neki u automobilima. Ne može se previdjeti razlika u odnosu na izmučene izbjeglice sa bušnom obućom i poderanim ruksacima. Jedan mladić nam kaže da mu traže 2.000 evra što navodno kupuje kartu do Austrije. To je mali ogled iz teorije kapitalizma – što je ruta teža, a očaj veći, to su više i cijene. Ponuda i potražnja.

Nema više all inclusive

„Trend poslednjih mjeseci je da sami migranti, koji su na putu ka Zapadu, počinju da se bave krijumčarenjem. Već su toliko puta pokušavali da pređu granicu da već znaju elementarne fore", kaže Paunović. „To je nova priča koja se dešava mimo velikih krijumčarskih mreža. Nije više tako da neko recimo u Kabulu da 10.000 evra da bi stigao do Frankfurta sa ponudom all inclusive. Ovo su klinci koji pokušavaju da se kreću po mjestima gdje se okupljaju izbjeglice, da se infiltriraju, i da traže nove klijente. Oni rade za mnogo manju lovu."

Priče da neki krijumčari i dalje imaju jake veze sa korumpiranim policajcima širom Balkana nikada nisu dokazane. A krijumčarske fore su kao mađioničarski trikovi – kada se za njih sazna, djeluju trivijalno. Prije toga, gotovo lucidno. Recimo masovni transport u kombijima i kamionima odavno više ne radi. Graničari su budni kada vide kamion jer niko ne želi da baš u njegovoj zemlji budu otkrivene desetine tijela pogušenih ljudi. Ali ono sa cisternama je dugo radilo posao: migranti uđu u naftu ili mazut, glava im viri tek toliko da mogu da dišu. Od kada je mađarska policija to shvatila, kontrole su žešće. Poslednjih dana kamioni satima čekaju na ulazak u Hrvatsku. Ili još stariji trik – kačenje ispod željezničkog vagona koji ide preko granice. I to danas teško prolazi.

„Ako ljudi već mentalno posustaju poslije čekanja od tri, četiri mjeseca, možete zamisliti kako će biti poslije godinu dana", kaže Paunović, „naročito ako budu ostali po napuštenim magacinima i kampovima koje nam je jedan migrant opisao kao zoološki vrt – imam krevet i hranu, ali ništa osim toga, kao životinja u kavezu. Mislim da će ljudi, kada otopli, raditi sve više i više očajničke stvari."

Bubreg za put

„Krijumčari svašta rade izbjeglicama koje nemaju da plate za put, ili im rade zato što im se može", potvrđuje i Jelena Hrnjak, iz nevladine organizacije „Atina", koja godinama pomaže žrtvama trgovine ljudima. „Jer izbjeglice su nezaštićene, često nemaju dokumenta, ilegalno su ovde, u strahu da ih ne uhvate policija ili vojska, u strahu da potraže azil ovde što poslije može da ih spriječi da ga traže negdje drugdje. To ih uvlači dublje u bespomoćnost."

Ali oni zaglavljeni u Srbiji ne vide drugi način osim da rizikuju. Gotovo svi iza sebe imaju rat, Talibane ili glavosječe Islamske države, prešli su iranski krš i bliskoistočne pustinje, preživjeli noćne talase Egejskog mora. Nedavno ih je troje poginulo u automobilu koji je jurio autoputem od Niša ka Beogradu, gonjen strahom da ga patrola ne primijeti. Krijumčar je natrpao 15 izbjeglica u auto. Izbjeglice su za nadu u drugi život spremne da urade skoro sve.

„Naša organizacije je imala dva slučaja ljudi koji su u Libanu prodali bubrege kako bi njima platili krijumčarima", kaže Jelena Hrnjak. Sretala je dječake koji nisu imali novca za krijumčare pa su silovani ili fotografisani nagi kako bi se te slike distribuirale mrežama dječije pornografije. „Ili su ih krijumčari primoravali da vrše razna krivična djela – recimo da oni sami krijumčare ljude – jer djeca pred zakonom ne odgovaraju. Žene su svjedočile o tome da seksom plaćaju put", kaže ona.

To pokazuje zašto su krijumčarske mreže tako fleksibilne i kako su, čim je slobodan prolaz Balkanom zatvoren, ponovo nikle kao pečurke poslije kiše. Radi se, naime, o kriminalnim bandama koje se bave bilo čime što u datom trenutku omogućava profit – trgovinom organima, dječijom pornografijom, a može i drogom ili oružjem. Malo šta se od toga isplati kao šverc i eksploatacija živih ljudi. Za krijumčare su ponovo došla berićetna vremena.