Djeca kolapsa | Politika | DW | 08.12.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Djeca kolapsa

Zašto građani dopuštaju da se vlast igra sudbinom njihove djece? Zašto svi pokušaji organizovanja otpora nepravdi, bezakonju i samovolji završavaju iznevjerenim očekivanjima? Ko je prokockao našu šansu da budemo ljudi?

Proteste gegen Milosevic in Belgrad, Jugoslawien (Getty Images/Hulton Archive/P. Vujanic)

Protesti protiv Miloševića, Beograd 2000.

Gdje god krenem, a krećem se puno po zemljama tzv. regiona, čujem isto: stanje je loše. Upitam se onda – zar je moguće da nema masovnog političkog otpora lošem stanju? Ili, kada ga ima, zašto često izduva kao balon ne ostavljajući dublji trag na društvu?

Treba imati na umu da su protesti, koji su već doveli do nekih promjena, kao petooktobarska pobuna građana protiv Miloševićeve izborne krađe i autokratske vladavine na razmeđu dva milenijuma, najprije probudila očekivanja, naročito mladih, da su istinska demokratija a time i iskorak ka blagostanju, nadohvat ruke. Uslijedio je teški politički mamurluk. Zagorka Golubović je prije desetak godina oko istraživanja „Probuđene nade – iznevjerena očekivanja“  okupila grupu autora koja je rezultate zabilježila u istoimenoj publikaciji. Tamo sam našao ključ za razumijevanje drugačije vrste revolta – apstinencije: „Najbliže smo ocjeni da je riječ o apstinenciji kao revoltu, izazvanom nezadovoljstvom što se, prema shvatanju ispitanika, nije nastavio početni proces demokratizacije (tj. ispunjena obećanja data 5. oktobra)“.

Dakle, iznevjerena očekivanja dovode do političke pasivizacije izrevoltirane omladine. Onima među njima kojima se ukaže prilika za odlazak u uređena društva gdje cijene njihove sposobnosti, to rade bez prevelikog oklijevanja. Statistike iseljavanja su jednako porazne u svim postjugoslovenskim državama. „Bijela kuga“ je doduše posljedični problem ratova i pljačkaške ekonomije, ali će izazvati nove dugoročne nevolje.

Nakon pobjede Aleksandra Vučića na predsjedničkim izborima izbili su studentski i građanski protesti koji su u proljeće 2017. trajali skoro mjesec dana. Oni su bili tek naličje pasivnog, apstinentskog revolta. Studentski zahtjevi – od uvođenja korektnog izvještavanja medija u predizbornoj kampanji preko ostavki u Regulatornom tijelu za elektronske medije do socijalnih zahtjeva („vrati babi penziju“) nisu uslišeni. Protesti su počeli da jenjavaju i naposljetku su se ugasili. Bilo bi zanimljivo da se sazna koliko je tih mladih ljudi poslije neuspjeha protesta odlučilo da ode iz zemlje. 

U kontinuiranom odlasku onih koji se ne slažu sa stanjem u društvu treba tražiti jedan od uzroka nedostatka političkog potencijala za istinske promjene.

Etničko čišćenje od etničkog čišćenja

U Bosni i Hercegovini su u više navrata izbijale demonstracije koje su poprimale razmjere masovnog revolta. U njih spadaju socijalni protesti u gradovima sa bošnjačkom većinom iz 2014, koji su doveli i do izliva nasilja, ali i protesti “Pravda za Davida” koji su u proljeće 2018. započeli kao banjalučka pobuna očajnog oca nastradalog mladića Davida Dragičevića, da bi prerasli u masovni protest uperen protiv institucija.

Ti protesti pokazuju da je osjećanje za socijalnu ili pravosudnu nepravdu ona energija koja može da motiviše ljude da se udruže i zatraže pravdu. Zašto ovakvi pokušaji završavaju samo djelimičnim uspjehom ili neuspjehom? Sarajevski politolog Nerzuk Ćurak smatra da tim pokretima nedostaje neka vrsta avangarde, političke platforme koja ne bi pravila nikakav kompromis sa nacionalizmom i koja bi bila spremna na velike geste. Profesor Ćurak pojašnjava da bi to bili “postjugoslovensko udruživanje bez hegemonijskog subjekta, razvlašćivanje bagre koja je pokrala fabrike, direktna demokracija kroz horizontalno povezivanje gradova odnosno gradskog mnoštva, solidarnost, socijalna pravda, besplatno obrazovanje i biblioteke kao javno dobro, etičko čišćenje od etničkog čišćenja...”

A zašto takve političke avangardne platforme nema?  "Nas veliki problem je što je sve kratkog daha, a to je obilježje infantilnih zajednica“, kaže za DW profesor Ćurak. Uzroke vidi u podaničkom mentalitetu, desubjektivizovanoj svijesti koja ne vjeruje u svoju snagu i – u primamljivosti nacionalizma u odnosu na sve druge ideologije.

 Sve je počelo  krahom jugoslovenske modernizacije

Takva loša stvarnost oko nas ima svoje korijene u totalnom porazu jedne ideje – ideje modernizacije.

 „U Jugoslaviji nije zakazala samo socijalistička varijanta modernizacije, već modernizacija uopšte, a u nacionalističkoj borbi ne radi se ni o čemu atavističnom, već o nečemu krajnje savremenom, naime, radi se o čerečenju ruine modernizacije“. Ovo je jedna od najpametnijih rečenica u njemačkim stručnim knjigama o raspadu Jugoslavije, a napisao ju je Ernst Lohof u svojoj knjizi „Treći put u građanski rat" davne 1996.

Na drugom mjestu u knjizi Lohof prognozira da na mesto Jugoslavije neće stupiti „životno sposobne nacionalne države“. Naposljetku, u odjeljku o političkoj ekonomiji građanskog rata on analizira logiku koja je u temelju postjugoslovenske pljačkaške ekonomije. Ta logika prema autoru nije ekscesivna nego paradigmatična. Prema njemu postoji zakonomjernost koja se krije iza svakog kolapsa moderne. Lohof je, dakle, u cijeloj jugoslovenskoj priči vidio model po kojem će se dešavati nesreće društvima čija modernizacija završi u slomu.

Demonstrationen gegen die Regierung in Tuzla (klix.ba)

Protesti u Tuzli 2014. godine kada je zapaljena zgrada kantonalna vlade

Sada, dvadeset i dvije godine  nakon pojavljivanja ove knjige, izgleda da se njene teze ostvaruju. Zapadni model ekonomije propraćen demokratskom političkom kulturom i paketom vrijednosti u većini slučajeva nije bio do kraja prenosiv ni na one zemlje koje je Zapad odavno uvukao u svoju orbitu, kao što su Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, napokon Slovenija i Hrvatska. Tamo vladaju nominalno ista pravila igre, ali društva se ponašaju mimo toga. Sklonost iliberalnom političkom modelu je očigledna. Istodobno, stare zapadne demokratije jesu iznutra suočene sa pritiskom antimigracionog nacionalizma.

A  postjugoslovenski prostor nije ni ekonomski ni politički postigao ireverzibilnu stabilnost. Posebno je uočljiva nemoć zapadnih pokušaja da u poslijeratnim protektoratima kao što su Bosna i Hercgovina i Kosovo nametnu  bilo kakav model političke i ekonomske modernizacije koji bi vodio oporavku. Naprotiv. Tamo gde je Zapad najviše uložio situacija je najgora, mržnja najveća, loše zamrznuti sukob kao da se pretvara u peripetuum mobile, u savršeni mehanizam koji se hrani sopstvenom energijom.

Kratka istorija Snežane i sedam patuljaka

Kako smo dogurali do ove tačke?

U Srbiji se pljačkaška ekonomija pretvorila u pljačkašku privatizaciju, a aktuelna vlast, koja je svoju šansu dobila na obećanjima da će na evropski način uvesti red u divlji, razbojnički kapitalizam, samo je izvršila simboličko-kozmetičke promene. Njena antikoruptivna djelatnost je završena prije nego što je zaista započela, pravna država je floskula sve dok državni plaćenici pod fantomkama mogu bespravno da ruše ljudima kuće u ime arapskih investitora. Većina medija je u podaničkoj orbiti državnog vrha. Država je zarobljena logikom koju je opisao Lohof. I dalje se partokratijskim instrumentima čereči ruina modernizacije, njeni bijedni ostaci. A društvo je zarobljeno u međuetničko trvenje koje svaki socijalni bunt s lakoćom kao čarobnim štapićem pretvara u međuetnički sukob. Kosovo je odlična identitetna poluga za kočenje istinske demokratizacije.

Većina ovoga se može reći i za Bosnu i Hercegovinu, samo se tamo sistemom spojenih posuda trostruki nacionalizam može još bolje regulisati na osnovu političke zloupotrebe straha – jedinog održivog rezultata brutalnog rata.

Crna Gora je udžbenički primjer kako uvođenje formalnog demokratskog sistema bez ekonomskih i socijalnih pretpostavki može dovesti do nesmjenjivosti vlasti. Zemlja je odavno odustala od monetarne suverenosti u korist evra, nedavno je postala član Sjevernoatlanskog pakta. Inače, primjer je uspješne pljačkaške ekonomije i dokaz ispravnosti teze Ernsta Lohofa da Jugoslaviju neće naslijediti „životno sposobne nacionalne države“ već ratnoprofiterski i tranzicioni konglomerati korumpiranih elita, koje se geopolitički naslanjaju na Zapad, ponašaju kao istočni oligarsi, a svoje građane drže u opsadnom stanju na osnovu etnički reinterpretiranih socijalnih sukoba.

Hrvatska je još jedan primjer dosljednog antimodernog ponašanja dobrog dijela elite nastale u ratu. I to uprkos članstvu u EU. Netrpeljivost prema odsutnom neprijatelju, jer tamo Srba od njihovog masovnog protjerivanja više nema u značajnijem broju, ostaje mjerilo patriotizma u zemlji koja je do guše zadužena i iz koje se stanovnici masovno iseljavaju na Zapad. Ta fiksacija na prazno mjesto u društvu gdje su nekada bili pobunjeni Srbi, na crnu rupu koja guta sve probleme, jeste tehnika vladanja, slična onoj u BiH i Srbiji. Srbi su dimna zavjesa iza koje Hrvat Hrvatu stavlja ruku u džep. Samo što to javno neurotično mjesto zvano „srbosvrab“ izgleda još apsurdnije nego kod komšija, jer se neoustaške psovke lome o leđa nemoćnoj manjini, a navodno su namijenjene imaginarnom velikosrpskom hegemonu.

Bosnien-Herzegowina - Proteste für die Aufklärung des Todesfalls von David Dragicevic (DW/D. Maksimovic)

Protesti u Banjaluci zbog nerazjašnjene smrti Davida Dragičevića, april 2018.

Kosovo je poseban primjer potpune tribalizacije sukoba. Preostali nealbanci formalno uživaju sva manjinska prava, a kad ih pitate kako žive, naročito u malim enklavama, sve što kažu podsjeća na opis života u getu. Beograd i Priština traljavo pregovaraju, ali se drčno diplomatski nadmudruju. Protivpravni carinski rat koji je pokrenula Priština samo je nastavak rata iz 1999.  drugim sredstvima. Bizarna predstava za sopstvene birače uz rizik eskalacije. Protektorske vlasti i njihovo vojno krilo nemaju volje, a možda ni interesa da spriječe bivše militante na vlasti da ponovo radikalizuju dijelove društva. A vlasnička struktura i realna moć najviše oslikavaju ideje autora Lohofa sa početka teksta – Kosovo je pseudodržava sa lošom protektorskom upravom i jakim uplivom krimogenih klanova na sve bitne odluke. 

Ako na svim ovim mjestima jugoslovenski kolaps modernizacije nije realno prevaziđen, ako čerečenje ostataka još nije obavljeno,  ako zapadni mentori nemaju alternativni model modernizacije (osim skupa briselskih pravila koji obezbeđuje zajedničko tržište za najjače takmičare te  investicije tamo gdje je radna snaga jeftina, a zemljište besplatno) onda sve ove države još nisu dodirnule dno.

Jer, podsjetimo se, nema dovoljno privlačne avangardne platforme koja bi okupila građane oko suprotnog procesa – oko reinterpretacije međuetničkih tenzija u socijalne imperative.

Optimizam iz nedostatka proročkog dara

Naravno, ovaj tekst ne može biti potpun bez spominjanja “šarene revolucije” koju Aleksandar Vučić pomalo posprdno, a pomalo bojažljivo naziva “makedonski scenario”. Neizvjesno je da li će impulse koje je ona dala u makedonskoj političkoj areni imati održive pozitivne posljedice za ljude koji su izlazili na proteste.

Nije na odmet pomenuti i udruženi otpor građana nezakonitom rušenju u beogradskoj Savamali.

Upoznao sam čitav niz ljudi koji se, iako daleko od svake političke većine, bore ne samo za svoja već i za tuđa socijalna i građanska prava jer znaju da je kapućino koji neko pije dok komšiju izbacuju iz stana veoma skup napitak.  Pravi račun se ispostavi kada jednom dođu i po njega, ravnodušno zagledanog u pjenu na kafi. Ne treba potcjenjivati sav taj otpor koruptivnoj dehumanizovanoj praksi postjugoslovenskih krimogenih elita i ciničnom neoliberalnom shvatanju pravde i solidarnosti kao suvišnog troška u tržišnoj kalkulaciji koncerna. Treba poput “čuvara vatre” sačuvati vidljivost gandijevskog otpora dok se građani ne probude iz medijalno-konzumerističke hipnoze.

Da li će se probuditi?

Ne znam. Ali budućnost donosi iznenađenja. Optimizam crpim iz jednog ružnog iskustva. Prognozu koju je sredinom osamdesetih napravila CIA da će se Jugoslavija raspasti u krvavom građanskom ratu, koju sam pročitao kao fusnotu u nekom tekstu u sarajevskom „Oslobođenju“ smatrao sam bahatim pretjerivanjem američkih mudrosera.

Pošto tada nisam bio u pravu kada sam smatrao da je takvo ludilo tu oko mene nemoguće, možda i sada griješim kada mislim da je građanska pobuna protiv tragičnih posljedica političkog ludila malo vjerovatna. „Never say never again”, što bi rek`o Šon Koneri, kada je poslednji put bio 007.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije