Dejtonski sporazum – kraj rata ili početak ćorsokaka?

„Masakri u Srebrenicidonijeli su preokret u mišljenju", piše Andreas Ernst, odličan poznavalac prilika na Balkanu u švajcarskom listu Noje cirher cajtung (NZZ). „To je bio okidač za intervenciju, koja je trebalo da dođe mnogo ranije. (…) Rat, koji je već odnio stotinu hiljada života, trebalo je okončati. To je bilo moguće samo ako, pored lokalnih zaraćenih strana (Srba, Hrvata i Bošnjaka izBiH), za stolom budu i Beograd i Zagreb", piše Ernst podsjećajući da su ove „susjedne zemlje bile ključni akteri u izbijanju rata i presudne za njegov tok".

Režiser Holbruk

U tekstu se ističe uloga „čovjeka koji je dogovorio primirjei u novembru 1995. za 21 dan doveo mirovne pregovore do kraja". Riječ je Ričardu Holbruku, državnom sekretaru u Ministarstvu spoljnih poslova SADza Evropu i Kanadu. „Tada 55-godišnji diplomata poticao je iz sekularne jevrejske porodice poljskih i njemačkih korijena", napominje Ernst.

Pregovori u Dejtonu, u kojima su kao ovlašćeni učesnici bili Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, trebalo je da traju dok se ne postigne dogovor. (…) Akcenat je bio stavljen na brzinu i pritisak što je „Holbruk nazvao „Big-Bang metodom" ili metodom Velikog praska. Bila je rizična". Jer je smatrao: „Ili će napor uspjeti – ili će rat biti nastavljen". (…)

„Holbruk i njegove kolege znali su: ono što se ne dogovori ovdje u narednim sedmicama, neće se postići ni kasnije."

List dalje piše da je cilj bio ambiciozan jer je Bosna i Hercegovina trebalo da ostane država, a spoljne granice netaknute. „To nipošto nije bilo samo po sebi razumljivo. Mnogi su željeli podjelu zemlje i to ne samo u Srbiji i Hrvatskoj. I u Vašingtonu su postojali uticajni glasovi, koji su smatrali da je dalji zajednički život tri naroda nerealan. Bivši državni sekretar Henri Kisindžer bio je jedan od njih. Holbruk je, međutim, znao da bi podjela značila nastavak rata."

Kao komad u pozorištu

NZZ podsjeća da su pregovori u Dejtonu počeli 1. novembra 1995. i da su „ličili na pozorišni komad s tri glavna glumca, koji su se tvrdoglavo držali svojih uloga",  te da je „posebno dogovor o entitetskim granicama bio mukotrpan proces". (…)

„Kada su Milošević i jedan od bošnjačkih lidera u jednom momentu sjedili u kantini, Holbruk je pokušao da ih dovede za isti sto. Bošnjak je odbio. Nakon što je Milošević nacrtao svoju verziju granica na salveti, Holbruk je išao od jednog do drugog stola. Linije su se polako počele približavati".

Tri različite ličnosti

Autor primjećuje da su Milošević, Tuđman i Izetbegović bili potpuno različite ličnosti. „Srpski predsjednik se ponašao svjetski, nudio viski i započinjao rasprave o američkoj unutrašnjoj politici. Poslije nekoliko dana znao je imena konobara. Ali imao je i drugo lice – pokušavao je zastrašiti protivnike. Samo Holbrukove prijetnje ostavljale su utisak na njega.

Prateće bosanske Srbe Milošević je omalovažavao, nazivao ih seljacima koji nemaju ništa zajedničko s „kultivisanim“ Beograđanima. Ostali su osuđeni na posmatranje. Milošević je imao dva cilja: povoljan strateški položaj granica za Republiku Srpsku i ukidanje sankcija protiv Srbije. (…)

Tuđman je imao najlakšu ulogu: gotovo sve je već postigao. Nakon što je dobio dozvolu i vojnu pomoć od Amerikanaca, njegove trupe su krajem ljeta osvojile srpsku separatističku republiku u Hrvatskoj. 150.000 Srba pobjeglo je iz svojih naseljenih područja. (…) Na jedan uspjeh Tuđman bio je posebno ponosan: u jednoj od sportskih sala Wright-Pattersona pobijedio je Holbruka u tenisu.

Najteža uloga pripala je Bošnjacima. Oni su bili glavne žrtve rata: više od trećine ubijenih bili su muslimanski civili. Bošnjačka delegacija često je bila nejedinstvena, što je Holbruka dovodilo do očaja. Izetbegović je do samog kraja razmišljao da sruši Dayton. Jer brzo je postalo jasno: iz Daytona neće proizaći mir, koji bi Bošnjake na bilo koji način obeštetio – čak ni simbolično. Da Bosna opstane, to je bio uspjeh; da Sarajevo ne bude podijeljeno, drugi. Ali Srbi su zadržali sve što su osvajili i nastavili te teritorije zvati Republikom Srpskom – imenom projekta kojim su počele ‚etničke čistke‘."

Noje cirher cajtung podsjeća da je „poslije tri iscrpljujuće sedmice, nekoliko Holbrukovih prijetnji da će otići i telefonskog upozorenja Klintona, 21. novembra došlo vrijeme da se saopšti: sporazum je parafiran, a 14. decembra i svečano potpisan u Parizu. Nakon tri i po godine rat je završen. Hoće li sprovođenje sporazuma uspjeti? Mnogi u BiH, ali i u Vašingtonu, bili su skeptični."

Gdje je zemlja danas?

„Mir je opstao. Nakon Daytona gotovo da nije bilo organizovanog nasilja ili osvete. To jasno pokazuje da je priča o „vjekovnoj mržnji“ među narodima mit. U svakodnevnom životu toga nema. Isto tako je pogrešna tvrdnja da je Bosna i Hercegovina ‚vještačka država‘. (…)"

Andreas Ernst zaključuje da „za budućnost zemlje nisu najveći rizik etnički sukobi, već masovno iseljavanje i nizak natalitet”. Ističe da je prije rata u zemlji živjelo 4 miliona ljudi, danas jedva 3 miliona. „Odlazak ljekara, zanatlija i studenata u zemlje EU poput Njemačke, Austrije ili Slovenije stvara velike probleme ekonomiji i društvu. (…) Poboljšanje bi bilo moguće kroz postepenu integraciju u EU. Hoće li se zemlja odlučiti na potrebne reforme i hoće li EU biti spremna – ostaje da se vidi."

„Većina diplomata i pregovarača nikada nije razumjela složenu istoriju zemlje"

Pod naslovom „Dejton je propao", Tagescajtung iz Berlina piše da je Dejton zapravo
zemlju stegnuo u okove i onemogućio ozbiljne reforme. „Podjelom zemlje na strogo ‚etnički‘ definisane zone (…) učvršćeno je etničko razmišljanje i ideološka osnova rata", piše Erih Ratfelder i naglašava da su „srpski agresori osigurali gotovo sve svoje teritorijalne dobitke. Republika Srpska dobila je 49 odsto teritorije, 51 odsto pripalo je Hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji a  2 procenta otpala su na Distrikt Brčko".

Autor konstatuje da iako je visoki predstavnik u BiH trebao da nadzire razvoj demokratije i vladavine prava, „sve je ostalo nedovršeno". Kaže da je sve perspektiva propala ne samo zbog otpora nacionalista, već i zbog toga što „većina diplomata i pregovarača nikada nije razumjela složenu istoriju zemlje".

Autor naglašava da je „još neposredno prije napada srpskih trupa i paravojnih jedinica iz Srbije, ogromna većina stanovnika BiH vjerovala da: ‚Kod nas rata ne može biti, živimo svi dobro zajedno‘. (…) Ta tradicija suživota bila je crvena krpa za nacionaliste iz Srbije i Hrvatske – oni su htjeli razbiti takvo društvo".

„Mnogo toga govori da je to bio glavni razlog rata", piše taz i podsjeća da su se još „u martu 1992, prije rata u BiH, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sastali da razgovaraju o podjeli BiH. Kada su srpske trupe u aprilu 1992. krenule i u nekoliko mjeseci osvojile preko 60 odsto teritorije BiH, Hrvati su osigurali samo svoja većinska područja u Hercegovini".

Dejtonski ustav nespojiv s evropskim vrijednostima

Autor piše da je nakon zločina etničkog čišćenja i preko 100.000 žrtava Dejton trebalo da donese novi početak. „UN-ov tribunal za ratne zločine uspio je dokumentovati zločine i osuditi neke odgovorne. Ali nacionalisti su činili i čine sve da lažima minimiziraju vlastite zločine i prebace krivicu na drugu stranu. Danas, 30 godina kasnije, znanje javnosti je toliko nisko da lažne narative nacionalista prihvata i međunarodna scena. Presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji od 2009. Dejtonski ustav proglašava nespojivim s evropskim vrijednostima, nisu probile zid šutnje."

Erih Ratfelder napominje da je „Rusija od početka bezuslovno podržavala nacionalističke ekstremiste u BiH, i u Savjetu bezbjednosti UN". Takođe dodaje da se u EU ustalilo mišljenje da „zemlja ima šansu za integraciju, ali se stalno tolerisala pozicija nacionalista koji to žele spriječiti. Tako BiH nije mogla postati normalna država ni normalna demokratija". (…)

„Dejton, to se mora konstatovati nakon 30 godina, je propao. A kako dalje – niko ne zna", smatra Ratfelder. No, s obzirom da se, kako smatra autor, mir dogovoren u Dejtonu i danas u SAD pripisuje tada vladajućim demokratama, izgleda da izaziva sadašnjeg predsjednika Donalda Trampa, ali je nepoznato šta zapravo namjerava. „No, spekulacije da želi podijeliti BiH na tri etno-nacionalistički definisane oblasti vjerovatno nisu sasvim neutemeljene“, zaključuje tekst u Tagescajtungu Erih Ratfelder.