Borba za istinu o nestalim bebama | Panorama | DW | 16.02.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Borba za istinu o nestalim bebama

Film "Šavovi" je na 69. Berlinaleu osvojio nagradu za najbolji film u programu "Panorama". Priča o roditeljima u Srbiji koji traže istinu o svojim bebama bazirana je na istinitim događajima.

Kraj filma je zapravo njegov početak i razlog njegovog postojanja. Šturost dvije rečenice ispisane bijelim slovima na crnoj pozadini naglašava stravičnost njihovog sadržaja: „U ovom trenutku preko 500 porodica u Srbiji traže svoju nestalu decu. Do završetka ovoga filma nijedan slučaj nije rešen.“

Miroslav Terzić je prvi put za priče o nestalim bebama čuo 2001. godine, neposredno prije nego što će sam postati otac. I nije bio siguran što da misli o njima. Činile su mu se, priča za DW, kao iz rubrike „Vjerovali ili ne". Ali rekao si je: ako u njima stvarno ima istine, onda moram nešto poduzeti da bih zaštitio svoje najmilije. I počeo je intenzivno istraživati tu temu. Osim toga, za nju je bio senzibiliziran i zbog vlastite obiteljske povijesti. Njegova majka je, prije nego što ga je rodila, izgubila bebu pri porodu. O tome, doznajemo od Terzića, nikada nije govorila, tu tužnu epizodu je pred njim skrivala. Za nju je on saznao pri jednom obiteljskom okupljanju, iz razgovora svoje majke s rodbinom, dok se pravio da spava. No i Terzić je poštovao zakon šutnje u svojoj obitelji i tek je godinama kasnije zatražio od svoje majke da mu ispriča što se dogodilo s njegovom sestrom.„Daj reci što se desilo, da barem odnesem cvet na grob,“ rekao joj je. Ona mu je odgovorila da grob ne postoji. „To je bio moj lični motiv da počnem da se bavim ovim, iako je moja sestra definitivno umrla pri porodu, tu nema dvojbe.“

Sudbinski posjet krojačici

Ali „Šavovi“ nikada ne bi bili snimljeni da to nije htio slučaj. Nekoliko godina prije nego što je snimljena ova srpsko-hrvatsko-slovenska koprodukcija, koja je ovoga ponedjeljka (11.02.) premijerno prikazana na filmskom festivalu u Berlinu u sekciji Panorama, Miroslav Terzić je odnio pokratiti hlače jednoj krojačici u Beogradu . Ona mu je rekla da će biti brzo gotova i poslala ga da se ode prošetati. Terzić je to vrijeme iskoristio da posjeti svoju tetku u susjedstvu i tek od nje je doznao da su njegove hlače kod Drinke Radonjić, žene koja već godinama traga za istinom o svojoj navodno umrloj djeci i čiji je slučaj jedan od najpoznatijih u Srbiji. Drinka vjeruje da je rodila četvero žive djece, a da joj je dvoje njih – sin i kćer – ukradeno nakon poroda. Sina je, rođenog krajem 1980-ih, vjeruje, našla, a za kćeri još traga.

Miroslav Terzić se vratio u krojačku radnju Drinke Radonjić ne samo po svoje hlače – nego i po inspiraciju za svoj film. Nakon razgovora s krojačicom iskristalizirala mu se ideja o filmu koji je oduvijek želio snimiti, ali nikada ni s jednim od već napisanih scenarija nije bio zadovoljan.  I čim se u njegovoj glavi stvorila ideja o priči koju želi filmski uprizoriti, u glavi je imao i glumicu koja će Drinku glumiti – Snežanu Bogdanović („Kuduz“). „Nisam još imao ni reč napisanog scenarija kad sam radio razgovor s Drinkom, a znao sam da je Snežana ta“, priča nam na dan velike premijere u Berlinu.

Obiteljska drama

Od priče Drinke Radonjić i njezine 20-godišnje potrage za istinom o svojoj djeci moglo se napraviti barem 10 filmova s različitim fokusom i različitim vremenskim okvirom. Mogao je to biti krimić, napeti triler ili socijalna studija – Terzić se odlučio za obiteljsku dramu u trenutku kada od beogradske krojačice svi, pa i njezina obitelj, traže da konačno odustane od višegodišnje potrage i pomiri se sa sudbinom. Drinka je u njoj postala Ana, s nekim dramaturškim odmacima od priče na temelju koje je stvorena. „Pročitao sam jako mnogo slučajeva i činilo mi se da ima nekih elemenata iz drugih slučajeva koje bi bilo interesantno inkorporirati u Drinkinu priču“, objašnjava Terzić dramaturgiju svog filma. „Manje-više svi ti slučajevima imaju sličan pattern. Majka se porodi, uspava se i kad se probudi kaže joj se da joj je dete umrlo, da je bolje da ga ne vidi, da dete izgleda kao monstrum i da ga daju na biološki otpad. A onda kad krenete istraživati, nalazite nepotpisane obdukcije, nepotpisane dokumente, decu prvo upisanu u knjigu umrlih pa u knjigu rođenih, menjaju im se bolnice u kojima su rođena, kao neko šibicarenje.“

Iako priča o nestalim bebama  u Srbiji ima različite aspekte koje Terzić, režiser koji je studirao pravo, smatra zanimljivima, njegov fokus je bio na Drinkinoj osobnoj priči. Jer je shvatio, kaže, da je u konglomeratu nesretnih likova pogođenih ovakvom tragedijom najveća žrtva majka. „Svi drugi su manje pogođeni od žene kojoj niko ne veruje, koja je stalno u potrazi, koja je morala 'spakovati' svoje emocije." Da je ne proglase ludom i da svojom traumom ne uništi svoju obitelj.

Gdje prestaje Drinka, a počinje Ana?

Snežana Bogdanović o Drinki Radonjić govori s velikim divljenjem i velikim poštovanjem. „Sama činjenica da neko preko dve decenije ne odustaje i traga za istinom govori o čvrstini karaktera“, kaže. Koliko je Ana Drinka, a koliko fiktivni lik ili sama Snežana, pitali smo glumicu s njujorškom adresom. „Sva moja sredstva su potpuno posuđena od nje. Ja sam imala slobodu da radim i nešto drugo, ali pošla sam od Drinke, jako sam je puno promatrala, družila se sa njom, naučila da šijem. Torba koju nosim u filmu je torba koju sam sama sašila, koju me Drinka naučila da sašijem.“  Raditi ulogu Ane je  – i fizički i psihički - bila vrlo teška zadaća. Drinka nije žena od puno riječi, ne odaje svoje emocije, iako ih je puna. Osim toga, naglašava glumica, to je i velika odgovornost. „Drugačije je kad radite izmišljeni lik, a drugačije je kad date svoj glas živoj osobi i ne želite je povrediti.“

Kako je moguće da se u sredini u kojoj svatko svakoga zna, svi o svima sve znaju, svi o svima pričaju, o ovakvoj temi desetljećima šuti? Da slučajevi „krađe beba“ očito nisu bili usamljeni incident, već serija sustavnog kriminala koji se događao desetljećima? Miroslav Terzić ni danas, nakon godina bavljena ovom temom, nema odgovor na to pitanje. Snežana Bogdanović nudi jedan mogući. „O svim zlima koja postoje u ljudskoj prirodi u našim krajevima se ne govori: to je neka sramota, o tome se ćuti. Porodica čijemu se članu dogodilo to zlo je žrtva, ali istovremeno kao da nosi krivicu i sramotu i ne želi o tome govori.“ A Terzić dodaje: „U tim malim sredinama postoji moć javnog mnjenja koja je zastrašujuća. Ako ste obeleženi na bilo koji način, uvek ste žrtva.“ 

Razmotavanje klupka

A koja je u cijeloj ovoj priči uloga države i državnih institucija? Terzić ukazuje da se ovdje radi o periodu od četiri desetljeća kroz koja su se smjenjivale razne političke garniture i sistemi. „Danas postoje udruženja, postoji vladina organizacija koja je zadužena da reši te slučajeve, Savet Evrope traži da se reše ovi slučajevi, sud u Strazburu je doneo presudu u korist jedne žene, postoji pritisak sa svih strana, ali pitanje je da li postoji stvarna želja da se krene u razmotavanje ovog klupka.“  Možda se mnogi slučajevi ne mogu pravno razmrsiti, između ostalog i zato što su pali u zastaru, ali rasvjetljavanje istine bi za mnoge žrtve već bio melem. Učinjena šteta se ne može popraviti, utoliko je važnije znati kolika je trenutna opasnost da se ona ponovi. „Nadam se da to više nije realna opasnost“, kaže Terzić: „Posle svih ovih priča mislim da je naš zdravstveni sistem shvatio da mora da zaštiti porodice."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije

Reklama