„Onog doktora više nisam videla“

„Druga majka je bila sa moje desne strane, iza paravana. Čujem je kako kuka... vrišti... ja se nisam drala, mogu da istrpim. Porodila se pet minuta prije mene – djevojčica“, sjeća se Pašija Rustemov noći 28. jula 1971. na trećem spratu porodilišta „Narodni front“ u Beogradu. I nikada neće zaboraviti ime na mantilu dežurnog ljekara koji je cijele noći bio uz nju, upadljivo neprijatan i razvikan, ljekara koji je iz nje izvadio krupnog dječaka, modrog jer mu se pupčana vrpca obmotala oko vrata, ali je ljekar prinio bocu sa kiseonikom i mali Sirhan – to mu je ime bilo namijenjeno – prodisao je i povratio zdravu boju prije nego što ga je ljekar mirno iznio iz sobe. Samo pet minuta kasnije vratio se i jednako mirno, kao da odrađuje neprijatan, ali neophodan posao, rekao: „Primite moje saučešće, Vaša beba je umrla.“

Pašija Rustemov već više od dvije decenije živi u varošici Dorsten na sjevernom rubu Rurske oblasti. Svoju priču izlaže vlažnih očiju, ali studiozno, u detalje govori o noći koja je proganja više od četrdeset godina. Na dan zakazanog razgovora slavi 66. rođendan i urednim stanom se širi miris punjene paprike – na ručak dolaze unučad, četvoro od dvanaestoro koliko ih ima. Ili ih možda ipak ima više? Ako je Sirhan, pod ko zna kojim imenom, živ i zdrav, već 44-godišnjak koji ima svoju djecu? Pašijin suprug Ramiz tek ponekad dopuni razgovor svojim sjećanjima, uglavnom sluša ovu priču koju dobro zna i koja još nema epilog.

„Kada mi je rekao da je dijete mrtvo, sišla sam sa stola i uhvatila ga za noge. Rekla sam: Molim Vas, pokažite mi dijete – hoću da ga naslonim na grudi. Onda su mi dali nešto i ja sam zaspala. Probudila sam se tek oko dva popodne – sama u prostoriji. Krenula sam da tražim dijete. Opet su me ubacili u sobu i dali mi injekciju. Spavala sam do osam uveče. Onog doktora više nisam vidjela. Rekli su mi da su sahranili dijete na Centralnom groblju u Ruzveltovoj.“

*

Između bolnice i groblja djecu „jede mrak“. Počelo je šezdesetih, intenziviralo se sedamdesetih, kada je SFRJ – država po mnogo čemu progresivna – bilježila procenat mrtvorođenih skoro na nivou Somalije. „Dešavalo se prvorotkama i majkama koje su rađale blizance – tada bi po pravilu krupnija beba preminula“, kaže Mirjana Novokmet iz Beogradske grupe roditelja, udruženja koje zastupa porodice iz cijele Srbije. Novokmet već trinaest godina sluša slične priče ucviljenih roditelja. Tih dugih trinaest godina kroz udruženje ona se, kako kaže, bori sa vjetrenjačama. „Nije li to predug period – trinaest godina pravnih bitki koje nas nisu dovele ni do leševa, ni do žive djece, ni do istine. Jedna mafijaška grupa, koju prikriva država, to radi i danas.“

Trinaest godina o kojima govori Mirjana Novokmet zapravo su počele da teku onda kada su se roditelji okupili i organizovali – shvatili su da njihovi slučajevi nisu izolovani. Tih dugih trinaest godina mogu da se čitaju i kroz demonstrativnu nebrigu političara koji su se „nestalih beba“ po pravilu sjećali samo u predizbornim kampanjama, da bi ih onda ostavljali po fiokama kraj svojih partijskih fotelja. Ignorisani su anketni odbori, ombudsman, čak i Evropski sud za ljudska prava. Bukvalno je korišćeno cinično pravilo politikantstva: ko hoće, nađe način – ko neće, osnuje radnu grupu.

*

Druga bitna epizoda dešava se nekoliko godina kasnije i ima jednako sterilnu scenografiju. To su hodnici zgrade Opštine Savski vijenac i soba broj 7 u kojoj je Pašija naišla na mladog službenika koji će joj, zaobilazeći birokratske procedure, iz arhiva donijeti jedan papir. Tamo stoji da je porodilište „Narodni front“ 27. avgusta 1971. – samo dan pred istek zakonskog roka od mjesec dana – u matičnu knjigu rođenih prijavilo bezimeno muško dijete od oca Ramiza i majke Pašije Rustemov, jugoslovenskih državljana sa adresom na Kanarevom brdu. U matičnim knjigama dijete je živo, umrlica ne postoji.

Pašija u svojoj dnevnoj sobi u Dorstenu nestrpljivo vadi dokumente iz podeblje fascikle i rasprostire ih po ugaonoj garnituri. Tu su dvije potvrde iz same Ginekološko-akušerske klinike „Narodni front“ da u njihovoj dokumentaciji ne postoji nikakav obdukcioni nalaz za traženi datum. I tu je dopis Javnog komunalnog preduzeća „Pogrebne usluge“ koje u evidenciji nema podataka o sahranjenom djetetu sa prezimenom Rustemov. Tada je – a već je bila godina 2004. i Pašija čula za stotine sličnih slučajeva – počela odiseja po sudnicama gdje su uvijek imali spreman magični odgovor: Slučaj je zastario. „To je lanac. Svi su umiješani“, vjeruje ova žena.

*

Mediji su počeli da pišu, a teške ljudske priče su uvijek materijal koji privlači pažnju. Prvi put su političari riješili da preduzmu nešto 2006. godine kada je Skupština Srbije formirala Anketni odbor. „Na dosta mjesta smo konstatovali da su djeca rođena, ali da nema dokaza da su sahranjena“, priča danas Leila Ruždić iz Demokratske stranke, koja je bila zamjenica predsjednice Anketnog odbora. Vidjela je sijaset dokumenata, uvijek sličnih – izvod iz matične knjige rođenih, potvrda da nije izvedena obdukcija, da navodno mrtvorođenče nije sahranjeno. „Izvukli smo zaključke, predložili formiranje specijalne jedinice policije, ali od toga se dalje nije maklo.“

Baš to – naime da se „nije maklo“ – konstatuje u jednom izvještaju iz 2010. zaštitnik prava građana Saša Janković. On predlaže da se pitanje uredi posebnim zakonom. Ništa se nije desilo. U martu 2013. godine Evropski sud za ljudska prava određuje da Republika Srbija plati 10.000 evra kazne i 1.800 evra sudskih troškova Zorici Jovanović iz Batočine jer je povrijedila njeno pravo na porodični život tako što nije ustanovila šta je sa njenim djetetom, navodno umrlim u porodilištu 1983. godine. U presudi piše: „Fenomen nestanka predstavlja poseban teret za srodnike nestalih lica koji se održavaju u neznanju o sudbini njihovih voljenih i koji pate zbog neizvjesnosti. […] Suština ove povrede nije u tome da je izvršena ozbiljna povreda ljudskih prava nestalog lica – već ta suština leži u reakciji državne vlasti u situaciji kada o nestanku bude obaviještena.“ Presuda postaje pravosnažna u septembru 2013. i Srbija ima rok od godinu dana da uredi svoje zakonodavstvo u skladu sa preporukama, a najbolje – tako piše sud u Strazburu – onako kako je već predložio ombudsman tri godine ranije. Ništa se nije desilo. Onda je 2010. nova radna grupa ustanovila da „ne postoje ustavne mogućnosti...“

Leila Ruždić prisjeća se rada prvog anketnog odbora – uspješnog rada, kako su kasnije ocijenili mediji i stručnjaci jer su svi poslanici podržali zaključke: „I poslanici su obični ljudi, svi su bili za to da se sve otkrije. Ona famozna politička volja je, međutim, nešto drugo. Ako se u Vladi, koja je sastavljena iz dosta partija, ne postigne dogovor – onda se ništa ne radi. Dakle o tome nije bilo dogovora.“ Zašto nije? Zašto stranka u čijem je glavnom odboru nije na tome insistirala? „Ne znam. Ali jesmo, krivi smo što to nismo razjasnili.“

*

Pašija je danas u kontaktu sa majkom koja je rodila djevojčicu iste noći u istoj sobi tokom dežurstva istog ljekara. I njeno dijete je navodno umrlo bez obdukcionog nalaza, umrlice i potvrde sa groblja. Bila je i treća porodilja. „Imala je tada 39 godina, što je bilo neuobičajeno jer su majke uglavnom bile veoma mlade.“ Pašija je saznala da ta porodilja privatno poznaje onog ljekara. Prije nekoliko godina je nabavila njen kućni broj telefona i pozvala. Slušalicu je podigao sin, sada već odrastao čovjek, onaj za kojeg Pašija veruje da joj je ukraden. Čudan razgovor, okolišanje, Pašija priča ovu istu priču sve dok čovjek sa druge strane sam ne upita: „Da li sumnjate da sam ja Vaš sin?“

Čovjek koji je možda Pašijin sin predložio je DNK analizu. Onda se predomišljao. Raspitivao se da li su Rustemovi imućni, koliko imaju nekretnina. Tražio novac. „Rekla sam mu: Izvini, sine, ja ne kupujem djecu, već ih imam. Spustila sam slušalicu i plakala.“ Čovjek kojeg je možda rodila se ponovo predomišljao, a onda su konačno dogovorili susret. „Našli smo se na Slaviji. Kad sam ga prvi put vidjela, znala sam. On je zanijemio. Vidjela sam mu suze u očima. Imao je epruvetu kod sebe, uzeo bris iz usta i dao mi je.“ Pašija nije vjerovala srpskim laboratorijama pa je bris ponijela nazad, u Njemačku. Tu su joj rekli da su analize nemoguće jer je uzorak neupotrebljiv – možda zato što je čovjek nešto jeo i pio neposredno prije uzimanja brisa. „Baksuz“, kaže sada Pašija. Sreli su se još jednom kasnije. Završilo se tako što je čovek psovao ženu koja mu je možda majka.

*

Mirjana Novokmet smatra da su se svi političari u posljednjih trinaest godina plašili otvaranja Pandorine kutije. Zato se nisu udostojili da donesu poseban zakon prema kojem krivično djelo otmice i prodaje beba ne bi zastarijevalo. „Mi kao roditelji ne bi trebalo da se pravimo pravnim pitanjima. Trebalo bi da bude dovoljno da se obratimo institucijama i tražimo posmrtne ostatke svoje djece. A njih nema. Onda treba da nam daju živu djecu.“ Roditelji su spremni da ponovo idu do Strazbura, ali ni to nije lako jer prije toga treba iscrpiti sva pravna sredstva u pravosudnom sistemu Srbije. A ustavne žalbe godinama stoje na čekanju. „Država koja neće da prizna pravnu prazninu, nije pravna država“, dodaje Novokmet.

Aktuelni ministri pravde, policije i zdravlja su obećali da će poseban zakon biti izrađen do kraja maja, ali nisu spremni da – kako su to savjetovali ugledni pravnici – zasnuju nezavisnu komisiju koja bi imala istražna ovlašćenja. Leila Ruždić konstatuje poraznu činjenicu: čak i da se sada promijene zakoni, za većinu roditelja voz je već otišao. „U ovoj državi može svašta, ali ipak ne može da se zakon retroaktivno primjenjuje. Ali mi je strašno važno da se to riješi – da se ne bi više dešavalo. Jer krađa beba, trgovina bijelim robljem, jako je unosan posao.“

Profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić je o „nestalim bebama“ pisala prije dvije godine i te riječi su i danas aktuelne: „Šta je zapravo ovdje satisfakcija, pitanje je na koje pravo, ma kako sofisticirano bilo, jednostavno nema odgovor. Da li je satisfakcija saznati da je dijete živo i da ga je odgojio neko drugi? Šta za to (danas odraslo) dijete znači saznanje da mu je prirodni roditelj neko drugi? Kakva je država koja je u stanju da desetinama godina ne odgovara na pitanja o navodnoj, sumnjivoj smrti beba – sve to u mirnodopsskim uslovima, bez teških elementarnih nepogoda? Imam odgovor samo na posljednje pitanje: to je zločinačka država.“

*

Punjene paprike su gotove, unuci već pristižu. Čestitaju baki rođendan. Ona na Fejsbuku provjerava da li iz raznih udruženja roditelja ima nekih novosti. Ima li novih slučajeva poput njenog. Koga krivi što njena priča izgleda tako kako izgleda? „Državu“, neodređeno kaže. „Vole mito i korupciju.“ Spremna je da pređe preko uvreda i sazna istinu. „Možda je on moj sin, možda i nije. Možda je moj sin negdje ovdje, u Njemačkoj. Ili u Italiji, Švedskoj. Naša djeca su prodata i to je genocid – jer ih ima na hiljade.“ I na kraju Pašija pita, kao da pred njom stoji plenum političara, tužilaca i sudija: „Evo, zar ovo što sam ispričala nije istina?“