1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Verhovni knez, krotitelj tigrova

Reklo bi se da srpski premijer Vučić, kada ne radi po 24 sata dnevno na europeizaciji Srbije, čita francuske klasike ili grčku mitologiju. U svemu što je rekao, kao i obično, pretjeruje, smatra Dragoslav Dedović.

Ponesen velikim osjećajima, u tekstu koji je napisao prije odlaska u Bruxelles, srpski premijer Aleksandar Vučić sebe i svoje djelo – otvaranje pregovaračkih poglavlja – vidi kao „najrevolucionarniji dan u novijoj srpskoj povijesti“. Premijer govori o tome da je zemlja stigla na kraj puta koji je „trajao pune dvije stotine godina“. Valjda bi skromnost nalagala da to kaže netko drugi. Ali dobro.

Da razmotrimo što je to 1815. zapravo započeo Miloš, a 2015. dovršava Vučić. Poslije Drugog srpskog ustanka protiv osmanlijske vlasti, u prosincu 1815. vođa ustanka Miloš Obrenović je sazvao skupštinu narodnih starješina koji su potvrdili njegovu vlast i prozvali ga „verhovni knez i pravitelj naroda serbskog“. Vučić je već više puta biran za „verhovnog kneza“. Dakle nije to smisao premijerova dva stoljeća, inače bi „najrevolucionarniji dan u novijoj srpskoj povijesti“ bio dan novih izbora, a ne dan otvaranja poglavlja.

U Vučićevoj hermeneutici neka europsko-srpska poglavlja otvorena su prije 200 godina, pa su uglavnom zatvarana bez rezultata, pa su sad jednom za svagda otvorena njegovom praviteljskom rukom.

Znači, na redu su europske integracije, a prije dva stoljeća su bile aktualne osmanske dezintegracije. I Miloš je tih godina otvorio poneko pregovaračko poglavlje, doduše sa "Stambolom", a ne s Bruxellesom, ali gledano unazad, današnji uspjeh je trasiran još tada. Srbija je, tako to Vidi Vučić, prije 200 godina krenula tražiti Europu, a našla ju je – baš danas.

Hm

Što je u stvari ta Europa koju po "stazama i bogazama" povijesti traži Srbija?

Budući da Srbi vole mitove, premijer nudi mitski odgovor. Alegorijska patetika starogrčkih mitova mora unaprijed teškim muzejskim brokatom zastrti ovaj povijesni datum. Naime, u jednom grčkom mitu Zeus otima Europu, a njezin otac šalje sinove da traže otetu sestru. Među tim sinovima je i Kadmos. On je doduše uzalud tražio sestru Europu, ali je njegova potraga inspirirala premijera da kaže kako je Europa sada postala izjava, „jasna i nedvosmislena“. O čemu, pitamo se. „O Kadmosu koji se, za razliku od mita, sastao sa svojom sestrom“, kaže premijer. Hm. Srbija je 200 godina bila Kadmos koji traži svoju otetu i silovanu sestru Europu. Srbija je Kadmos koji nije zakazao. Srbija je bolji mitski tragač za Europom od Europinog mitskog brata.

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović

Premijer slavodobitno citira Victora Hugoa: „Budućnost je Bog, kojeg vuku tigrovi.“ Onda poziva Srbe da krenu u budućnost. „Onu koju vuče Srbija.“ Dakle, metaforički rečeno, premijer je izbacio iz upotrebe vuka kao srpsku totemsku životinju i ubacio tigra. Staru srpsku domaću životinju.

Ne vjerujem da bi Vučića asocijativni niz ikada odveo do Arkanovih „Tigrova“ jer su, za srpskog premijera njegove devedesete bile nešto između statističke greške i mladalačkog nestašluka. Možda je tek poželio Srbiju usporediti sa zemljama koje su zbog radikalne i uspješne modernizacije, kao Južnu Koreju, nazivali „azijskim Tigrovima“. Kadmos je doduše na kraju balade pretvoren u zmiju, ali postmodernim postupkom dozvoljeno je miksanje svega i svačega – zmija i tigrova, Obrenovića i Vučića.

Premijerov tekst o otvaranju pregovaračkih poglavlja s Europskom unijom mogao bi se shvatiti i ovako: Srbija je 200 godina tražila silovanu sestru Europu, ali – ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine – Srbija je, za razliku od kilavog Europinog brata, svoju sestru zaista našla dana 15. prosinca 2015. I zbog toga Srbiju bogovi nisu pretvorili u zmiju već u tigra, čiji je krsni kum Aleksandar – Dumas, a ne Vučić. Tako premijer, jašući na tigru kao Europa na bijelom biku, odlazi u Bruxelles.

Ubrzavanje

Kada će se dogoditi novo povijesno čudo, punopravno članstvo? Sve će ići brže nego opisana dvostoljetna potraga, smatra srpski premijer. Trajat će između četiri i 14 godina, procjenjuju srpski analitičari. Ako tigar povremeno podivlja, naročito kada mu na prazan želudac spomenu „srce Srbije“, onda možda, po uzoru na Tursku, koja je htjela još daleke 1959. pridružiti se prethodnici Unije, Europskoj ekonomskoj zajednici, sve potraje 50 do 70 godina.

Međutim, to ne plaši srpskog premijera. Proces potrage za Europom je po njemu bio dubok i spor. Sada slijedi ubrzavanje tigrolike Srbije.

Sve ovo me navodi na misao: tko god pisao premijeru ovakve tekstove, makar bio to i on sam, trebalo bi da se ostavi zoologije i mitologije.

Vučić hoće „pristojnu, modernu i uređenu zemlju“. Tu se savršeno slažemo. I ja to hoću. Siguran sam da to hoće i većina građana Srbije.

Ali, njegova stranka je dio nepristojnog partokratskog sustava u kojem sposobni ljudi bez partijske knjižice idu u inozemstvo. Politički utjecaj na pravosuđe onemogućava pravnu državu, što je anakrono, a ne moderno. Postoje antikorupcijski zakoni, ali ne i antikorupcijska praksa, a zemlja ogrezla u korupciji nije ni pristojna, ni moderna, ni uređena.

Utjecaj vladajuće strukture na medije davi slobodan, kritički diskurs. Da nije tako, ovaj tekst bi kao polemički impuls prenijeli čak i mediji naklonjeni Vladi.

Što onda čeka „verhovni knez“? Zašto ne pospremi prvo svoje dvorište prije nego što klonulu Srbiju proglasi tigrom, da bi ga, oboružan briselskim krotiteljskim bičem, zajahao i odgalopirao u budućnost?

Preporuka uredništva