1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Tri koraka ka diktaturi

Prošlog tjedna je bivši makedonski predsjednik vlade Gruevski praktično poništio dogovor s oporbom. Ali to je samo privremeno, piše u analizi za DW Jasna Koteska, makedonska profesorica književnosti i psihoanalize.

Jedna od često prepričavanih scena iz frojdovske kliničke prakse ide ovako: razgovaraju dva pacijenta, pa jedan pita: „Zašto mi govoriš da putuješ u Lemberg, kada zaista putuješ u Lemberg?“ Takva dvojna struktura identifikacije u psihoanalizi, razrađena je u filmovima braće Marx, čiji humor ima identičnu strukturu kao Freudove dosjetke. U jednom od njih, Groucho Marx tumači lik odvjetnika koji na sudu treba obraniti tvrdnju da je klijent neuračunljiv kako bi dobio blažu kaznu. Groucho zastaje pred porotom i uvjerljivo izjavljuje: „Ovaj čovjek izgleda kao idiot i ponaša se kao idiot. Ali to vas ne smije zavarati: on jest idiot.“

Paradoks se krije u tome što su ljudi u stanju lagati tako što zapravo govore istinu, potajno se nadajući da će istina biti shvaćena kao laž. Psihoanaliza želi razgraditi tumačenje da je vanjština samo maska koju nosimo u svakodnevici, da duboko u nama obitava nešto sasvim drugo, da društvene uloge samo igramo… Psihoanaliza tumači da eksterijer nikada nije samo maska, da se društveni poredak upravo gradi tako što su ljudi zapravo ono što se pretvaraju da jesu.

To je diktator

Primijenjeno na aktualnu situaciju u Makedoniji, primjer možemo postaviti ovako: „Gruevski govori kao diktator i ponaša se kao diktator. Ali to vas ne smije zavarati: on jest diktator.“

Tijekom 16 mjeseci najozbiljnije političke krize od nezavisnosti u Makedoniji čitamo i slušamo brojne analize o Gruevskom kao čovjeku koji je od 2006. do 2008. bio tehnokrat mekog srca, a da se radikalni zaokret dogodio poslije summita NATO-a u Bukureštu 2008. Drugi kažu da je njegova stranka okrenula list 2009., a treći da je otvoreni totalitarizam nastupio 2013. godine.

Zapravo se svo vrijeme radilo o gradaciji. Kampanja protiv abortusa vodi se od 2007., nacionalistička propaganda je počela godinu dana ranije (za usporedbu, antisemitska propaganda u nacističkoj Njemačkoj nije počela 1941. nego najkasnije 1933. zabranom židovskim liječnicima da rade u dobrotvornim organizacijama ili Židovima da ulaze u gostionice; od 1935. Židovi ne smiju biti časnici u vojsci, od 1936. ne smiju raditi kao računovođe, niti biti nastavnici u javnim školama). Primjer pokazuje da totalitarizam nije singularan proces u povijesti. Totalitarizam počinje onog trenutka kada matrica – čije je ishodište totalitarno – stupi na vlast. Drugim riječima, osnove psihoanalize kažu da se Gruevski od prvog dana na funkciji ponaša kao diktator, govori kao diktator, i da je svo vrijeme bio ništa drugo nego – diktator.

Jasna Koteska

Jasna Koteska

Njegova politička uloga se povremeno ukazuje u mekšoj varijanti, ali ta zabluda se stvara nerazlikovanjem maske i lica. On godinama obmanjuje građane iako se ponaša transparentno diktatorski. Uz pomoć svoje vrhuške otvoreno krši zakone, tajne službe mu uvijek osiguravaju makar korak prednosti u odnosu na oponente koje sustavno uništava, razvija svoj biznis, uhićuje neistomišljenike, uništava obitelji, od svoje stranke VMRO-DPMNE pravi tehnokratski imperij koji vlada zemljom, svo vrijeme noseći manipulativnu masku diktatora baš kako bi izazvao opisani efekt da narod pomisli da je njegova manipulativnost samo obrambena strategija, da duboko u sebi ima zlatno srce. Zapravo su stvari daleko jednostavnije, baš kao kod Freuda: „Zašto glumiš da si bezdušan i proračunat, kada nisi ništa drugo nego bezdušan i proračunat?“

Deklarativni antikomunizam

Tezu potvrđuje i vjerojatno najdramatičniji tjedan od Dogovora iz Pržina prema kojem je trebalo osnovati prijelaznu vladu, pripremiti fer izbore i dozvoliti Specijalnom tužilaštvu da radi svoj posao. Za samo jedan tjedan je Gruevski (koji de facto nije ni napuštao premijersku fotelju nego je tek de iure prešao u sjenu) u tri poteza uništio Dogovor iz Pržina. Ali, to je samo privremeno.

Prvi korak je bilo otkazivanje izbora za koje je izgledalo da su zacementirani za 5. lipnja, a koje su sve stranke osim VMRO-a namjeravale bojkotirati. Izbori s jednom strankom bili bi presedan nepoznat čak i u ovom dijelu svijeta od pada Berlinskog zida do danas. Takvi izbori značili bi otvoreni povratak Makedonije u neku vrstu neokomunizma, odnosno desnog retro-komunizma. I dokaz da je deklarativni antikomunizam VMRO-a samo bestidna fascinacija komunizmom koju Gruevski njeguje praktično od samog početka svoje vladavine, kao nijedna politička garnitura od neovisnosti do danas. (Gruevski i ekipa će, osim kazneno i financijski, u nekoj potencijalnoj budućnosti pred makedonskom desnicom odgovarati i ideološki jer su uzurpirali povijesnu tradiciju i san generacija koje su u VMRO-u vidjele jedan od načina da se stekne makedonska državnost.)

Dva su moguća razloga zbog kojih su otkazani izbori zakazani za 5. lipnja. Prvi je unutarstranačka procjena da bi jednostranački izbori negirali deklarativni antikomunizam Gruevskog – no to je manje vjerojatni razlog. Vladajuća stranka je sačinjena od ostataka i niti više ideologija, pa stranačkoj eliti ne bi smetao jednostranački sustav. To se posebno dobro razumije ako imamo u vidu jasan odgovor koji je Gruevski ranije dao agenciji AFP, naime da je spreman ići na jednostranačke izbore kako bi nakon njih raspisao druge. To bi bilo jasno podrivanje Pržina, jer ni drugi izbori ne bi bili ništa do udaljenog, ali direktnog eha suštinske želje Gruevskog da zabetonira sebe na vlasti, da se podrazumijeva, slično kao što se komunizam podrazumijevao u bivšoj SFRJ. I izbor Narodne fronte u studenom 1945. deklarativno je bio izbor – moglo se glasovati protiv Partije, ali je glas trebalo staviti u drugu kutiju. Nekakva hrabrost je ipak bila potrebna da se kuglica spusti u crnu kutiju (u toj kutiji je na kraju bilo 9,25 posto glasova). Slično će izgledati i drugi izbori koje će organizirati apsolutna vlast VMRO nakon što su prvi izbori propali.

Prosvjedi

Prosvjedi protiv vlade u Skopju

Druga mogućnost zašto su jednostranački izbori ipak otkazani jest što je koalicijski partner, albanska stranka DUI, koja do 5. svibnja nije dostavila popis članova biračkih odbora, što bi značilo bojkot izbora, bila posavjetovana da tako djeluje. Savjetnik je moguće bio sam VMRO (perverzna, ali zamisliva taktika) ili strani faktor (indikativan je bio posjet jednog bliskog savjetnika DUI-ja Makedoniji, te njegov odlazak iz zemlje već sljedećeg dana). Ako je ovo drugo u pitanju, savjet je ciljao na to da jednostranačkim sastavom skupštine ne bi bilo uvjeta za ispunjavanje odredbi Ohridskog sporazuma iz 2001. (prema kojem se i albanski predstavnici moraju suglasiti s ključnim odlukama), što bi zapravo bilo idealno za želju Gruevskog za vječnom vlašću. Nema on ništa protiv vječne vlasti, a makedonska analitičarska scena treba prekinuti tumačiti Gruevskog kao političara koji nije spreman na nezamislive poteze kako bi ostvario svoj cilj. Naprotiv, takvi potezi su imanentni njegovoj vladavini, i zato psihoanaliza možda više pomaže od prava i političkih znanosti. Iako je prvi korak za miniranje Pržina propao, to ne znači da je VMRO izgubio podršku od strane DUI-ja. Naprotiv, baš preko ove albanske stranke je samo deset dana kasnije načinjen drugi – uspješan! – korak za podrivanje Pržina.

Bomba za unutarnju uporabu

Drugi potez je bio povratak zastupnika u prethodno raspuštenu skupštinu i to tako što se Ustavni sud (koji se ranije proglasio nenadležnim) na inicijativu DUI-ja ipak magično predomislio i proglasio nadležnim da ocijeni ustavnost raspuštanja parlamenta – pa je vratio zastupnike u klupe. Prvo što je urađeno po sazivanju sjednice bilo je konstatiranje ostavki ministara iz oporbe koji su imenovani Dogovorom iz Pržina, a koji su ostavke ponudili u znak prosvjeda zbog – sada već otkazanih – izbora.

To je bio prvi uspješan potez za uništenje Dogovora kojim su VMRO i DUI napravili istovjetnu vladajuću većinu kao i prije Pržina. Jedina je razlika što nema premijera Gruevskog, mada nije isključeno da će se i on vratiti u vladu na nekoj od sljedećih sjednica. Manje je vjerojatno da će DUI vratiti ministre optužene za malverzacije jer se vjeruje da VMRO ima bogat materijal bombi za unutarnju uporabu kojima ucjenjuje albansku stranku. To pak od lidera DUI-a Alija Ahmetija pravi figuru čija trenutna simbolična vrijednost djeluje poput scene iz holivudskih filmova u kojima usamljena silueta kroz velike prozore svog ureda gleda u noćno nebo. Drugim riječima, ukoliko su mogućnosti da se ucijeni DUI zaista velike, onda toj stranci ne ostaje ništa drugo nego da za domaću javnost igra ulogu najbližeg partnera stranaca i time konstruktivnog faktora razuma, a da u stvari ostane stranka jednog čovjeka – uostalom isto kao i VMRO, samo s manjim resursima. Zajedno s dugom poviješću odnosa dviju stranaka u stilu ja tebi, ti meni, ovo će produbiti ulogu DUI-ja kao marionete VMRO-a, s tim što će ta albanska stranka vjerojatno gubiti glasače.

Test punog totalitarizma

Treći i suštinski korak za demontažu Pržina bilo je ekspresno glasovanje za izmjene zakona o amnestiji. Abolicija koju je predsjednik Đorđe Ivanov proglasio za političare na meti Specijalnog tužilaštva s mnogih strana je ocijenjena kao pravno ništavna, ali novi-stari saziv Skupštine ju je tretirao kao najsofisticiraniji pravni akt koji, eto, samo tu i tamo treba doraditi kako bi postala savršen zakon.

Zgrada išarana u raznim bojama, ispred nje policajac

"Šarena revolucija" u Makedoniji

Detalji su dorađeni i zakon izglasan. Zakon predviđa selektivnu aboliciju ili, u prijevodu, Gruevski i oni koje on odabere ne mogu biti predmet kaznenog gonjenja, a ostali – koje opet bira Gruevski – bit će pušteni niz vodu. Činjenica da se sve odvija pred očima dvojice važnih stranih posrednika (američkog diplomata Yeea i njemačkog izaslanika Heindla) i to istog dana kada EU i SAD ponovo inzistiraju na povlačenju cjelokupne abolicije, za našu analizu može značiti dvije stvari. Ili Gruevski bezobrazno testira može li odigrati na kartu otvorenog totalitarizma pa želi vidjeti reakciju međunarodne zajednice. Ili, obrnuto, ima prešutnu podršku stranaca da povuče ovaj potez. Na trenutak zbunjuje neobična smirenost šefa oporbe socijaldemokrata Zajeva koji djeluje uvjeren da kriminal ne može proći nekažnjeno. Možda se nada da totalitarizam ne može pobijediti. Što nije točno. Ne samo da može, već je totalitarizam mnogo puta u povijesti uspostavljan. Pa i u novijoj povijesti.

Drugi mogući razlog za optimizam je činjenica da od veljače prošle godine, otkako oporba objavljuje bombe (snimke prisluškivanih razgovora 20.000 oporbenjaka, novinara i građana, te snimke koje raskrinkavaju čelnike VMRO-DPMNE kao ozbiljne kriminalce i zločinačko udruženje), podrška vladajućoj stranci i Gruevskom polako, ali sigurno pada. Gruevski ne namjerava predati borbu do posljednjeg daha, što je bez okolišanja rekao u brojnim intervjuima i govorima. No kako god njegov mehanizam djelovao (do sada mahom teškim povredama zakona i ugovora, kao prošlog tjedna), stranka nakon bombardiranja nije ista kao prije veljače prošle godine. A to ne podrazumijeva samo mijenjanje ministara prvog ešalona i dva neuspjela pokušaja organiziranja izbora, nego i činjenicu da svake večeri deseci tisuća ljudi prosvjeduju u petnaest gradova Makedonije. Ako isključimo međunarodni faktor, Šarena revolucija trenutno ima ulogu urgentnog centra koji zapravo spašava državu.

Jasna Koteska, 1970, je makedonska teoretičarka i profesorica književnosti. Bavi se i psihoanalizom i srodnim znanostima. Autorica je više knjiga od kojih je međunarodni uspjeh doživjela „Komunistička intima“ iz 2008. godine.

Preporuka uredništva