Srbija: A gdje su sindikati?

Poruke prvosvibanjskog prosvjeda u Beogradu bile su vatrene i u govorima i na transparentima, ali defetizam je odavno ustoličen. Sindikati sa sebe nisu uspjeli sprati etiketu preprodavača polutki i zimnice, a njihovi lideri prokazani su da se bogate na račun radničke borbe i flertuju s državom i kapitalistima. Rezultat je sumorna statistika koja kaže da je člansku iskaznicu nekada imao svaki drugi radnik, a danas svaki četvrti, dok povjerenje u rad sindikata ima samo 15 posto građana.

Procjene broja sindikata u Srbiji kreću se i do 24.000, ali veliki broj njih postoji samo na papiru. U sveopćem zaokretu prema neoliberalnoj ekonomiji i rastućem prekarijatu, sindikati se, čak i prema vlastitom priznanju, nisu snašli. „Ovo je poluperiferijsko društvo koje plaća cijenu gotovo četvrtstoljetnih promašaja i lutanja. Na toj sprženoj zemlji dobili ste situaciju u kojoj je svaki kapital i ulaganje dočekano kao dragocjeno, uključujući i one gdje ste kupovali firme, ne kako bi napravili proizvodnju, nego kako biste kupili građevinsko zemljište i promijenili karakter proizvodnje i krajnje relaksirali prava radnika. Jako je teško učiniti nešto u takvom kontekstu", priča za DW predsjednik UGS-a Nezavisnost Zoran Stojiljković.

Za malobrojno članstvo, kažu, krivi su i država i mali broj zaposlenih i siromaštvo i strah od odmazde, ali i nemogućnost velikog broja ljudi da se sindikalno organiziraju – poput onih koji rade na leasing ili zaposlenih u novootvorenim tvornicama koje država subvencionira. U južnokorejskoj Juri koja se često nalazi u centru priče o nepoštivanju radničkih prava, sindikalno organiziranje i dalje nije moguće. „Predstavnici vlasti vam kažu: Nemojte galamom oko Jure rastjerati investitore", objašnjava Stojiljković.

I sindikati snose svoj dio krivnje

Odgovornost je, međutim, u velikoj mjeri i na samim sindikatima. Iako su gotovo svakog prvog svibnja zajedno, predstavnici reprezentativnih sindikata tijekom godine, kako je to jednom prilikom rekao jedan od njihovih bivših lidera, ne mogu zajedno „ni popiti kavu". Oni koji nisu reprezentativni, s njima ne žele ni kavu, ali ni šetnju. Udruženi sindikati Srbije Sloga zato su sami organizirali prosvjed u Kruševcu, pružajući podršku otpuštenim kolegama iz Trajala.

Kolege iz sindikata Samostalnost i Nezavisnost optužuju da upravo oni snose najveću odgovornost za nepostojanje socijalnog dijaloga, za štetan Zakon o radu, odluku o smanjenju plaća i mirovina, ali i kolektivne ugovore kojima su, kako kažu, osigurali beneficije samo za predstavnike reprezentativnih sindikata, dok su ostale radnike ostavili na cjedilu.

Deficit dijaloga među sindikatima rezultat je borbe za članstvo, pozicije i privilegije, objašnjava Miloš Baković Jadžić iz Lijevog samita Srbije. „Postoji problem sindikalnog i političkog klijentelizma. Kad to kažem, mislim na kombinacije koje sindikati prave sa postojećim strankama. Imamo na čelu najvećih sindikata iste ljude po deset godina, koji vode istu politiku bez nekih velikih rezultata, a nema alternativnog političko-sindikalnog prijedloga unutar samog sindikata i pravih demokratskih izbora. Onda je stvarno teško očekivati da sindikati u široj javnosti ostvare utjecaj", priča Baković Jadžić.

Takav je slučaj upravo s najvećim sindikatom u Srbiji, na čijem je čelu Ljubisav Orbović već deset godina. O visini njegovih primanja se često pisalo, a prema vlastitom priznanju za svoj sindikalni rad prima plaću u iznosu od 109.000 dinara (preračunato oko 880 eura) i ima na raspolaganju službeni automobil. „Kad jedan sindikalac zaradi nekoliko tisuća eura državnog novca, onda taj nije u mogućnosti braniti prava radnika niti ga to interesira", kaže Željko Veselinović i zahtijeva da se ukine plaćanje sindikalaca državnim novcem.

„To su gluposti", odgovara Orbović i ističe da se na njega samo vrši najveći pritisak zato što je na čelu najvećeg sindikata. „Ti sindikati koji nisu reprezentativni trebaju pogledati sebe, koji je razlog što nemaju reprezentativnost i ne mogu prijeći ni jedan posto ukupnog članstva, iako postoje godinama? Onda kopiraju političke stranke i poručuju da im netko drugi smeta", kaže Orbović.

Prosvjedi su vjetar u leđa

„Kritika bilo kojeg sindikalnog lidera ne bi se trebala shvatiti crno-bijelo. Niti su oni potpuni negativci niti, sve i da jesu, to znači da na nižim razinama nema zaista poštenih i iskrenih radničkih boraca", kaže Jadžić.

Sindikalci kažu da im je potreban i vjetar u leđa, najprije od strane onih koji nemaju tradiciju sindikalnog organiziranja poput zaposlenih u medijima i visokom obrazovanju, ali i od vanjskih čimbenika. „Sindikati mogu biti moćni kad su dobro organizirani, kad imaju politički kišobran i podršku, a mi nemamo stranke i koalicije koje su pokazale da su dosljedne podršci sindikalnih zahtjeva i zahtjeva koji nameću pravila socijalne pravde. Oslonjeni smo na samosnalaženje i rijetke aktere u civilnom društvu koji pružaju podršku. Dragocjeno je to što su sada studenti pored političkih zahtjeva istaknuli i socijalne zahtjeve", priča Stojiljković.

Te studente, međutim, drugi sindikalni lider prozvao je da su zakasnili. Orbović je u izjavi za medije naveo da je prosvjede trebalo organizirati kad je donošen Zakon o radu. U razgovoru za DW, međutim, kaže da ih nije osuđivao, jer su to sve „naša djeca". „Samo sam rekao da nemam interes u tom dijelu koji je politički, a ovaj koji je socijalni trabalo je raspravljati kad je zakon donesen", pojašnjava Orbović svoje riječi.

Studenti su ga u priopćenju podsjetili na to da su oni i tada bili na ulici, kao i prethodnog prvog svibnja kada su reprezentativni sindikati odustali od prosvjeda, jer se praznik rada poklopio s Uskrsom. Za kraj su podsjetili da bi sindikati trebali biti tamo gdje su radnici, a da su radnici ovih dana sa studentima koji već mjesec dana svakodnevno prosvjeduju „protiv diktature i sistema".