1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Povratnici bez doma

Tražitelji azila iz Srbije nemaju šanse u Njemačkoj. Većina će se morati vratiti kući. Ali što je s onima koji se nemaju kuda vratiti? Njih čekaju centri za smještaj i nada da će jednog dana dobiti svoj dom.

Rasklimane ljuljačke, klackalice i jedan tobogan na zapuštenom travnjaku čine dječje igralište pred barakama kolektivnog centra „Varna“ u Šapcu. Više od tisuću izbjeglica i povratnika provelo je dio svog života ovdje u posljednjih dvadeset godina. Nekada su tu većinom boravili Srbi izbjegli s ratnih područja.

Priča Fikrete Kučević je drugačija. Ova 63-godišnja žena je prije četiri godine smještena u „Varnu“, nakon što je 23 godine živjela u Njemačkoj. „Moj brak je propao. Nisam imala posao ni šansu da svom sinu osiguram dom. Izgubila sam svaku nadu. Rat je bio u tijeku tako da sam odlučila otići iz Sjenice i zatražiti azil u Kölnu“, kaže ona za DW.

Bila je to najprije priča o onome što bi Nijemci nazvali „uspješnom integracijom“. Fikreta se prilagodila, radila dva posla kako bi zaradila za podizanje sina… No nakon 15 godina ozbiljno se razboljela i počela živjeti od socijalnih davanja. Teškoće je lakše podnosila provodeći vrijeme s unucima.

Fikreta Kučević

Fikreta se nada da će uskoro imati svoj dom

Njemačka birokracija se 2011. prisjetila da Fikreta ima tzv. Duldung – status prema kojem izbjeglice iz bivše Jugoslavije nisu dobivale trajnu zaštitu nego su „trpljene“ u Njemačkoj. Ovoj ženi je naloženo da se vrati u Srbiju ako ubuduće želi legalno, kao turist, posjećivati sina i njegovu obitelj. „Bilo je teško ostaviti ih, ali to je bio jedini način da ih vidim u budućnosti. Napustila sam Njemačku dobrovoljno u nadi da će mi biti dopušteno da povremeno posjećujem svoju obitelj“, priča ona brišući suze.

Raste broj povratnika

Procjenjuje se da trenutno oko 200.000 srpskih državljana bez urednih papira živi u Njemačkoj ili su upravo u procesu traženja azila – s minimalnim šansama za uspjeh. Devet od deset tražitelja azila iz Srbije su Romi. Iako njemačka politika priznaje da je ta nacionalna manjina diskriminirana u Srbiji, u tome se ne vidi sustavni progon pa samim tim ni temelj za azil.

Poslije višemjesečnog postupka, svim tim ljudima bit će ponuđeno da sami napuste Njemačku kao što je Fikreta učinila. U suprotnom, bit će protjerani. „Oko 7.000 građana Srbije je vraćeno iz Njemačke od 2008. do danas u skladu sa sporazumom o readmisiji“, kaže za DW Ivan Mišković, glasnogovornik Povjerenstva za izbjeglice i migracije. „Očekujemo da će još 2.000 osoba biti vraćeno do kraja ove godine.“

Većina ljudi se ima gdje vratiti – najčešće svojim obiteljima. Oni koji nemaju kamo, mogu završiti u barakama „Varne“ u Šapcu. Mišković kaže da je Srbija usvojila Strategiju reintegracije osoba vraćenih prema sporazumu o readmisiji, no financijska sredstva koja to prate nisu impresivna. Tako je za ovu godinu u proračunu planirano 165.000 eura, uglavnom za projekte stambenog zbrinjavanja. „Ta sredstva se realiziraju kroz sustav lokalnih akcijskih planova, koje imaju usvojene skoro sve općine u Srbiji“, dodaje Mišković.

Novi dom

Centar se zatvara 2016.

Centar se zatvara 2016.

Prinudni povratak u zemlju često je traumatično iskustvo. Fikreta je tu zatekla sličnu situaciju od koje je pobjegla – usamljena, bez obitelji, prijatelja, doma. Crveni križ ju je odveo u njen skromni smještaj gdje barem ima tri obroka dnevno i povremene medicinske preglede. „Kada sam čula da mi je zabranjen ulaz u Njemačku bila sam depresivna i dugo nisam htjela izaći iz sobe. Jako mi je nedostajao sin“, priča Fikreta.

Stvari su se polako počele mijenjati kada je počela upoznavati svoje susjede. Više od 80 ljudi živi u „Varni“ – mahom obitelji s djecom koje su izbjegle iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i s Kosova. Uzgajaju povrće u vrtu, neki zarađuju za život radom na obližnjim poljima i njivama. Sve ih, kaže Fikreta, krasi životni optimizam unatoč tome što dvadesetak godina žive u ovakvim smještajima. „A onda me počeo posjećivati i sin sa svojom obitelji, što mi je dalo novu nadu i želju da se nastavim boriti. Sada se viđamo dva puta godišnje. Uskoro će doći ponovo, da zajedno proslavimo unukov rođendan u listopadu“, priča Fikreta dok joj se osmjeh polako vraća na lice.

A ima još dobrih vijesti za Fikretu i druge povratnike. Povjerenstvo planira iduće godine zatvoriti kolektivni centar u Šapcu i osigurati stalne stanove za ovu ženu i njene susjede. U tome pomažu grad Šabac i neke nevladine organizacije. Do kraja godine, Fikreta Kučević moći će sina, snahu i unučad dočekati u svom domu.

Preporuka uredništva