1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Povratak u atomski grad

Naraha je prvi od sedam gradova u okrugu Fukušima u koji bi se ponovno trebao vratiti „normalan“ život. Međutim točno pet godina od tsunamija i nuklearne havarije na povratak se odlučilo jako malo ljudi.

Gradski službenici se svakog jutra okupljaju u vijećnici grada Naraha. Nakon kratkog sastanka, u parovima odlaze u stambene kvartove i traže nove povratnike. Ideja je da se svaki povratnik u grad registrira i da ih se upita što im je najpotrebnije. U pratnji kamermana TV-postaje NHK, Kumiko Vatanabe i njezina asistentica ovaj put nailaze na jednog 87-godišnjeg starca u njegovom dvorištu. „Kako ste?“, pita Vatanabe blagim glasom. On najprije odgovara da je dobro. Ali onda priča da se vratio bez sina i počinje plakati. Vatanabe ga pokušava utješiti: „Uskoro će se svi vratiti!“

Ali to je za sada samo nada. Šteta nastala u potresu i tsunamiju u ovom gradiću je većim dijelom uklonjena, željezničke i cestovne veze dovedene u red, tlo i kuće dekontaminirani. Naraha je jedan od sedam gradova iz kojih su svi stanovnici evakuirani nakon nuklearne havarije u Fukušimi prije pet godina. Prije šest mjeseci je japanska vlada odlučila da Naraha bude prvi od gradova koji će ponovno biti naseljen. Usprkos svim sumnjama, službeno je proglašeno da je život u Narahi siguran. Međutim pola godine od te objave vratilo se tek 440 od 7.400 mještana. Dvije trećine povratnika stariji su od 60 godina.

Ceremonija na kojem je gradić Naraha službeno proglašen sigurnim

Ceremonija na kojem je gradić Naraha službeno proglašen "sigurnim"

Čežnja za starim životom

Reiko Ošikane se vratila jer je nostalgija bila prejaka. Čak je i napustila dobro plaćen posao, da bi ponovo živjela u svojoj kući samo kilometar i pol od mora, u kući koju je sravnio tsunami i koja je kasnije ponovno izgrađena. Plaši se radijacije, ali najradije ne misli o tome. „U brda iza Nahare ne bi trebala zalaziti zbog zračenja. Ali onda kažem sebi da je sve u redu, pa ionako imam samo još tridesetak godina života“, priča ova 58-godišnjakinja. Cinična računica, ali racionalna. U gradskoj vijećnici, hotelu, na ulicama, posvuda su Gajgerovi brojači koji mjere razinu radijacije. Njihovi ekrani pokazuju crvene brojke od 0,1 do 0,2 mikrosiverta po satu. To je znatno više od nivoa zračenja prije havarije i dvostruko više od zračenja koje bi bilo prihvatljivo po međunarodnim standardima.

Usprkos tome, Kaoru Aoki, jedini liječnik koji se vratio u Narahu, smatra da se povratnici s razlogom plaše. „Nama Japancima su uvijek govorili da je atomska energija sigurna, a onda se dogodila ova strašna katastrofa.“ Stoga, kaže Aoki, većina ljudi više ne vjeruje vladi i državnim službama koji, kako smatra, nedovoljno štite građane. Radijacija se ne vidi i ne miriše. Lako ju je zaboraviti. Stoga svi stanovnici nose mjerače sa sobom. Na havariju ih podsjećaju i tisuće crnih vreća s kontaminiranom zemljom koje su jednostavno odložene na površinama oko grada. „Ako žele da se ljudi vrate, onda moraju ukloniti svo smeće“, smatra Aoki.

Pa ipak ni to ne bi bilo dovoljno da se na povratak privoli posebno mlađe parove s djecom. Nema više dovoljno radnih mjesta, kulturnih, sportskih i zabavnih ponuda, vrtića i škola. Gradonačelnik Jukie Macumoto ne gaji iluzije: „Ponovna izgradnja Narahe ne počinje od nule, nego od minusa“. Primjer za to je poljoprivreda. Regija Fukušime je ranije bila poznatt ko uopće želi jesti voće i povrće uzgajano u blizini famoznog reaktora? Gradonačelnik Macumoto ponosno pokazuje zajedničke fotografije s premijerom Abeom u Tokiju. „Naš šef vlade je pred novinarima jeo rižu i lososa iz Narahe kako bi poboljšao imidž ovdašnjih proizvoda.“

Macumoto se pobrinuo da bude obnovljen i starački dom koji je doista i otvoren nakon što se vratilo desetak njegovih žitelja. U veljači je otvorena i bolnica, gradi se ponovo i hotel, osnovna škola bi trebala biti gotova početkom sljedeće godine. S druge strane, nema privrednika koji bi bili zainteresirani da otvore supermarkete i druge dućane. „Imamo problem kokoši i jajeta“, kaže Kaoru Saito, glavni tajnik mjesne trgovačke komore. „Bez dućana nema povratnika, bez povratnika nema dućana.“ Saito stoga zahtijeva kredite bez kamata kojima bi se poduzetnici osigurali od rizika mogućeg bankrota. Industrijska zona gradića je ranije zapošljavala 800 ljudi, a danas svega desetak. Grad poduzima razne korake da privuče stanovnike. Nedavno je na ulicama i trgovima instalirano 1.000 veoma svijetlih LED-lampi i postavljene su 24 kamere, nakon što su se građani požalili na mračne ulice. „Evakuirani stanovnici trebaju vidjeti da je Naraha odlično mjesto za život“, kaže gradonačelnik Macumoto.

Nuklearna dilema

Pritom je lokalna ekonomija u nezgodnoj poziciji. Prije havarije je 60 posto gradskog budžeta punio energetski gigant Tepco koji je postao neslavno poznat u cijelom svijetu nakon havarije u njegovom reaktoru u Fukušimi, te doznake iz državnog proračuna kao „naknada“ ovom gradiću da se u susjedstvu nalazi nuklearka. Veći dio mještana je uzravno ili neizravno radio za dvije nuklearne centrale s ukupno deset reaktora. Još uvijek, i pet godina nakon havarije, više od polovice budžetskog novca stiže od firme Tepco. Međutim trenutni poslovi uglavnom su vezani uz zatvaranje reaktora. Nuklearka u Fukušimi je trenutno veliko gradilište sa 7.000 radnika. U novi istraživački centar, u kojem bi se trebale ispitivati najučinkovitije metode za zatvaranje nuklearke u Fukušimi, uloženo je 80 milijuna eura. Grad uništen u nuklearnoj havariji, i dalje ovisi o nuklearnom biznisu.

Prosjećanje na žrtve nuklearne katastrofe u Fukušimi prije pet godina

Prosjećanje na žrtve nuklearne katastrofe u Fukušimi prije pet godina

26-godišnji Kentaro, koji već godinu dana uzgaja losos u novoj luci Narahe, ovdje ipak vidi šanse, a ne samo rizik. Svojedobno je tri godine radio za Tepco na sanacije uništene atomske centrale. Roditelji su mu bili protiv tog posla, ali je on bio dobro plaćen. „Kada bi me Tepco danas ponovo pozvao, sigurno ne bih odbio“, kaže ovaj mladić. Ni gradonačelnik Macumoto ne želi previše kritizirati moćni Tepco. „Nedostajalo im je malo osjećaja po pitanju sigurnosti. Ali pet godina kasnije, je to stvar prošlosti, želim se koncentrirati na budućnost i napredak.“ Neki kažu da je vraćanje Narahe u život stvar tipična za japanski mentalitet: o sramoti se ne priča, nju se ignorira. To olakšava dušu i svakodnevicu. Problem je samo što se na taj način ne uči iz grešaka.