1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Radioaktivni otpad: sigurnost za milijun godina

Koliko god da se atomska energija čini jeftinom, zbrinjavanje atomskog otpada neće biti tek skupo, upozoravaju stručnjaci: ono će biti basnoslovno skupo i trajat će desetljećima dok se otpad ne odstrani.

Troškovi zbrinjavanja radioaktivnog otpada bi lako mogli biti kud i kamo veći nego što se do sad pretpostavljalo, smatra Michael Müller, političar socijaldemokrata koji je i na čelu parlamentarnog povjerenstva za potragu konačnog spremišta za atomski otpad.

Jer praktično od kako je počelo korištenje atomske energije za proizvodnju električne struje, energetski koncerni su dužni dio novca odvojiti za konačno uklanjanje tih elektrana i zbrinjavanje otpada. Koncerni E.On, RWE, EnBW i Vattenfall su tako na poseban račun izdvojili oko 36 milijardi eura, ali to niti izdaleka neće biti dovoljno.

Michael Müller (SPD)

Müller: 'Trebamo tek naučiti razmišljati u tim vremenskim dimenzijama. A to će biti skupo.'

Müller procjenjuje kako će biti potrebno 50 do 70 milijardi eura, a i to je još optimistična procjena. U svakom slučaju, izjavio je ovaj političar za list Frankfurter Rundschau, njemačka država i svi koji ovdje plaćaju porez su izloženi "značajnom financijskom riziku". A to će pokazati i studije ovdašnjeg Ministarstva gospodarstva.

Problem jest što zapravo Njemačka još nije pronašla i odredila mjesto gdje bi radioaktivni otpad bio konačno smješten. Tijekom svih ovih godina eksploatacije atomske energije se našlo više mjesta koja bi mogla doći u obzir. Ali ako i nije bilo sumnje iz geoloških razloga, onda je okolno stanovništvo redovito golemim prosvjedima i pritiscima odbijalo da se atomski otpad smjesti "u njihovom susjedstvu".

Treba još naći "savršeno" mjesto

Tako se tim problemom uvijek iznova bavio i Bundestag koji je onda tek 2013. prihvatio "Zakon o potrazi konačnog odlagališta" takvog otpada. Do sredine 2016. bi stručnjaci trebali završiti pripreme - dakle još jednom se dogovoriti koliki bi to kapacitet trebao biti i koje sve kriterije bi takvo skladište trebalo udovoljavati, a 2018. bi potraga trebala doista i početi. Prema dosadašnjim planovima, Berlin bi trebao definitivno odlučiti kamo s tim otpadom godine 2031., a onda bi trebali početi i građevinski radovi za uređenje tog odlagališta.

Naravno da se taj otpad u međuvremenu ne smješta tek "negdje u kanti u dvorištu", a nije samo riječ niti o otpadu iz atomskih elektrana. One doduše jesu najveći "proizvođači" takvog otpada, ali radioaktivnog otpada ima i iz čitavog niza drugih industrijskih procesa, sve do medicine i dotrajalih rendgenskih uređaja. Nešto tog otpada se "posuđuje" i odlaže u inozemstvu, mada se većina odlaže u "privremena" odlagališta kojih u Njemačkoj ima šesnaest - i neka od njih su u upravo zastrašujuće lošem stanju.

Takvo, konačno odlagalište bi trebalo zadovoljavati uvjete koji su nama, smrtnicima jedva zamislivi: ono treba biti sigurni smještaj za milijun godina, dakle da je praktično isključena mogućnost poplave, potresa ili prodiranja radioaktivnih materijala u podzemne vode ili na površinu.

Rudnik soli Asse

Slabije radioaktivni otpad se odlaže u bivše rudnike soli, ali 'pravog' odlagališta - još nema.

Goleme vremenske dimenzije - i mogući rokovi

Makar je malo vjerojatno da će naša civilizacija toliko potrajati, za geologe je milijun godina "sitnica" - a i za radioaktivni otpad. Jer tek onda se može pretpostaviti da će biti bezopasan za bilo kakva živa bića koja će kročiti (ili gmizati) po ovom planetu.

Utoliko Wolfram König, predsjednik Ureda za zaštitu od radioaktivnosti smatra da će biti mnogo teže pronaći takvo mjesto nego što se misli i da će smještaj u konačno odlagalište moći početi najranije 2050. - a i to naziva "veoma ambicioznim planom".

Kada se dakle mjesto pronađe i uredi, onda će i sama selidba takvog otpada potrajati još trideset, možda i osamdeset godina, smatraju stručnjaci u posljednjoj studiji. Sve u svemu, proces skladištenja bi mogao završiti tek negdje između 2075. i 2130., što znači da bi radovi bili završeni najranije 2095., a najkasnije 2170. - ili još kasnije od toga.

To onda znači da će ova "privremena" skladišta još veoma dugo biti u upotrebi, makar član povjerenstva i stručnjak za sigurnost reaktora Michael Sailer upozorava na goleme opasnosti. Ne samo da je u nekima od njih - po snimkama koje su snimili roboti na daljinsko upravljanje - spremnici već pukli ili se prevrnuli, nego i tamo gdje se čini da je još sve u redu će do tada biti opasno.

Fukušima

Sve nekadašnje kalkulacije nisu vrijedne niti papira na kojima su napisane, ako se dogodi Fukušima ili Černobil. Ali tako nitko nije razmišljao.

Igramo se sa zdravljem naše djece i unuka

Jer elementi goriva elektrana dugoročno postaju nestabilni, a tu je i mogućnost da se tih odlagališta "sjete" i teroristi ili da ono bude uništeno u nekakvom mogućem oružanom sukobu u budućnosti. Danas je Njemačka sigurna i mirna zemlja, ali tko će staviti ruku u vatru - točnije, ruku naše djece i unuka, da će tako biti i za 80 godina? Zato Sailer upozorava da bi prihvaćanje tih privremenih odlagališta kao "kvazi-trajno rješenje bilo neodgovorno prema budućim naraštajima".

Predsjednik parlamentarnog povjerenstva Müller smatra kako "već od početka korištenja atomske energije nitko nije ozbiljno razmišljao o mogućim posljedicama" - osobito takvim kao što smo vidjeli u Černobilu ili Fukušimi. Utoliko su i sve nekadašnje financijske kalkulacije bile daleko od dovoljnih za stvarni problem radioaktivnog otpada.

Slaba je utjeha što se Mülleru ne čini da je to problem samo Njemačke: "Danas se skoro sve odluke donose na pritisak kratkih perspektiva", kaže ovaj političar. Ali priroda radioaktivnosti daleko nadilazi razdoblje od kvartalnih obračuna energetskih koncerna ili godišnjih državnih proračuna: ona se mjeri u desecima ili stotinama tisuća godina. "Zato moramo uvesti mehanizme koji će uzeti u obzir i dugoročne posljedice kako bismo uopće došli na tu razinu dalekovidnosti."

Preporuka uredništva