Pokret, a ne stranka?

Stranke su za mnoge ljude staromodne, okoštale i korumpirane. Pokret, međutim, djeluje svježe, kao nešto otvoreno za građane i javnost. Nešto što je – u pokretu. Nije ni čudo da svugdje na Zapadu niču takve grupe koje konkuriraju klasičnim strankama: „Republika u pokretu" Emmanuela Macrona u Francuskoj ili nova Austrijska narodna stranka koju predvodi Sebastian Kurz. U Italiji već duže vremena postoji Pokret pet zvjezdica komičara Beppea Grilla, u Španjolskoj ljevičarski savez Podemos. Čak je i u SAD-u, nakon izbornog poraza protiv Donalda Trumpa, Hillary Clinton osnovala pokret „Naprijed zajedno".

Politolog Carsten Koschmieder sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu za DW kaže: „Oni koji su nezadovoljni stranačkim sustavom alergično reagiraju na riječ stranka. Zato se te nove skupine ne zovu stranke. Već samim imenom se žele ograditi od njih." Novinar Lenz Jacobsen je za list „Die Zeit" napisao da su pokreti atraktivniji „zato što ime istovremeno zvuči nevino i nezaustavljivo. Tu se okupljaju ljudi zbog ideje, a ne zbog vlasti i moći. Da, pokreti navodno nisu korumpirani, kao što je inače slučaj u politici."

Puno ljepše izgleda

Ali koliko su zaista „nevini" i demokratski ti samoproglašeni pokreti? U Austriji tridesetogodišnji ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz pokušava da staru Austrijsku narodnu stranku (ÖVP) pretvori u pokret u kome on ima gotovo neograničenu moć. Novo ime sve govori o ulozi koju ima Kurz: „Lista Sebastian Kurz – nova Narodna stranka". Austrijski politolog Fritz Plasser u intervjuu za list „Kurier", ÖVP ocjenjuje kao „hibridnu stranku u kojoj je klasičnu stranačku organizaciju zamijenila otvorena platforma". Carsten Koschmieder zatim zaključuje da Kurz „ne želi više demokracije u stranci – već manje".

Bivši austrijski kancelar Franz Vranitzky za list „Kurier" ovako je objasnio fenomen u svojoj zemlji: „Stranke u svijesti ljudi više ne igraju nikakvu ulogu. Sada dolaze ličnosti kao što je Sebastian Kurz koje se jasno distanciraju od svojih stranaka." I to prolazi, kazao je Vranitzky.

Neophodna profesionalnost

U Njemačkoj je pretvaranje Unije CDU/CSU – ideološki bliske ÖVP-u – u pokret teško zamislivo. Koschmieder ocjenjuje da je stranački sustav u Njemačkoj za takvo što i previše stabilan. On međutim vjeruje da su se socijaldemokrati (SPD) „s Martinom Schulzom na trenutak pretvorile u narodni pokret". Ali, „dugoročno to ne funkcionira", između ostalog i zbog toga što se stranačke ogranke ne može jednostavno zaobići. Pokreti, dugoročno gledano, imaju problem. „Pokret koji kreće odozdol, ljudima najprije djeluje simpatično. Ali onda se postavlja pitanje može li on prerasti u nešto ozbiljno", zaključuje Koschmieder.

Piratima (Piratska stranka) u Njemačkoj to nije pošlo za rukom. Razočaranje često nastupa kad pokret postane dio vlasti ili preuzme odgovornost. Onda nastaju problemi zbog nedostatka „profesionalnosti" i „etabliranih struktura". Koschmieder ipak smatra da „Republika u pokretu" Emmanuela Macrona ima šanse da uspije. Ipak, njegovi ljudi u parlamentu će se možda u jednom trenutku pitati: „Jesam li ja sada ovdje samo da bih potvrdio to što Macron želi ili mi ovdje provodimo demokraciju narodnog pokreta?" Tu se kriju mogući problemi.

Učiti od pokreta

Nije čudo da bivši austrijski kancelar Franz Vranitzky ne odustaje od klasičnih stranaka. Govoreći za list „Kurier" Vranitzky savjetuje: „Ne ostavljajte stranke na smetlištu i ne vezujte se za ličnosti. Napravite stranke modernima kako bi bile funkcionalne u vremenu globalizacije." Koschmieder međutim vjeruje da etablirane stranke mogu puno toga naučiti od fenomena pokreta. Na primjer da „narod, ali i građani pojedinačno moraju snažnije biti uključeni u politiku". Ipak, za stranke bi bilo „fatalno" ako bi sve preuzele od pokreta, jer „pokreti, doduše, jesu omiljeni među narodom, ali ne funkcioniraju." Lenz Jacobsen za list „Die Zeit" kaže da je zbog „unutarstranačke demokracije" dug put političkog formiranja neophodan: „To traje, često su najzanimljivija stajališta i posebni ljudi zakinuti. Ali taj proces je sam po sebi vrijedan, zato što ljude uključuje u politiku, a  ne nameću im se gotove pozicije."

Kako brzo jednom pokretu može doći kraj, dobro znaju Pirati. A u Austriji je još prije dvadeset godina jedna stranka pretvorena u pokret, doduše samo promjenom imena, a potom ponovno u stranku. Jörg Haider, koji je bio šef Slobodarske stranke Austrije (FPÖ), 1995. godine je svoju stranku pretvorio u takozvani „F-pokret" kako – iako je ona formalno ostala stranka – ne bi ostala bez državnog financiranja. Ali samo nekolicina građana se priključila pokretu. Krajem 1996. godine FPÖ ponovno postaje stranka, što je ostala do danas. Ipak, igra s „pokretom" i danas pomaže: donedavno je FPÖ u anketama bila najjača stranka u Austriji. Kada je Kurz uveo reforme, ÖVP je pretekao FPÖ. Pitanje je samo hoće li „faza pokreta" koju je inicirao Kurz jednako kratko trajati kao što je to bio slučaj sa FPÖ-om.