1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Odrastanje pod paskom Stasija

Rad u službi sigurnosti u bivšoj istočnoj Njemačkoj Stasi-ju odražavao se i na obiteljski život njezinih djelatnika. Posebno su patila djeca. Zbog tajnovitosti, zbog klime nepovjerenja i zbog stalnog nadzora.

Pioniri u bivšem DDR-u

Pioniri u bivšem DDR-u

DDR-ova služba sigurnosti STASI bila je ustanovljena 1950. po uzoru na sovjetsku tajnu policiju ČEKA-u. Od samog je početka služila kao represivni aparat protiv navodnih državnih neprijatelja i protivnika komunističke partije SED-a. Njezini djelatnici su pri tome činili jedno zatvoreno društvo unutar postojećeg društva. Živjeli su u posebnim četvrtima, uživali privilegije poput natprosječnih plaća, kupovine u povlaštenim dućanima, bolje zdravstvene skrbi ili ljetovanja u posebnim odmaralištima. I kod dodjele automobila su uživali prednosti. Oni su promatrali, nadzirali i šikanirali - ali i sami bili pod stalnom kontrolom. Tijekom brojnih intervjua što ih je vodila s djecom "Stasi-roditelja", novinarka Ruth Hoffmann je otkrila u kolikoj su mjeri ta djeca u tim okolnostima stvarno patila, te u kolikoj ih mjeri ta prošlost još uvijek prati.

Zgrada bivše centrale Stasija u Normannenstraße u Berlinu.

Zgrada bivše centrale Stasija u Normannenstraße u Berlinu. Obnovljena je i od siječnja 2012. otvorena za javnost, koja može dobiti uvid u nekadašnji rad službe sigurnosti

Problematična teta u Münchenu

Od Stasijevih djelatnika se očekivala apsolutna lojalnost, dok je za njihovu djecu to značilo da i ona bespogovorno moraju biti takva. "Sve što bi djeca `uprskala`, moglo se negativno odraziti na njihove roditelje", objašnjava Hoffmann. U konkretnom slučaju to je značilo da su, na primjer, morala govoriti kako njihovi roditelji rade u Ministarstvu unutarnjih poslova. To je bila laž, za koju ni sama često na početku nisu ni znala da je laž. Jer očevo zanimanje je bilo tabu tema, o tome se nije govorilo. Obitelj je živjela s tajnama i lažima, kako prema vani tako i prema unutra.

Kod, po kojem se moglo raspoznati tko kamo pripada, bio je poznat u društvu. A i nije to bilo ništa uznemirujuće ili ponižavajuće, ako je netko radio za Stasi. Radilo se o organizaciji koja je bila od velike važnosti za državu i u kojoj su radili i sami učitelji koji su djecu podučavali po školama.

Naslovna stranica knjige o djeci Stazijevih djelatnika Stasi-Kinder autorice Ruth Hoffmann

Naslovna stranica knjige o djeci Stazijevih djelatnika "Stasi-Kinder" autorice Ruth Hoffmann

"Većina ljudi koja je odrasla u obitelji djelatnika Stasija priča o tome kako su za sve postojala pravila. Morale su se naravno ispunjavati društvene obveze: ići u pionire, pa se učlaniti u omladinsku organizaciju FDJ, pa potom, ako je ikako bilo moguće, ući u Partiju", kaže Hoffmann. Djelatnicima Stasija je bilo važno da i obitelj pokazuje lojalnost, jer za njih zapravo i nije bilo jasne granice između posla i privatnog života. Pa i samo pristupanje djelatnika u Stasijevu službu bilo je strogo kontrolirano. Raspitivalo se o njima u susjedstvu, o njihovim prijateljima, o partnerima ili o tome kako provode slobodno vrijeme. A kad je netko na kraju bio primljen u službu, to nije značilo i kraj nadzora i provjera, uključujući i obitelj. Provjeravalo se na primjer, je li istina da supruga stvarno više nema nikakvih veza sa svojom tetom u Münchenu.

Odrekao se vlastitog sina

U nekim su slučajevima roditelji čak denuncirali vlastitu djecu. "Postoje dokumenti koji pokazuju kako su se očevi morali pred svojim pretpostavljenima opravdavati jer su im djeca bila npr. uključena u punk-scenu ili u neki mirovni pokret. Neki su od silne poslušnosti čak otišli toliko daleko da bi izdali vlastitu djecu, i to tako što su ih sami prijavljivali", kaže Hoffmann.

Ruth Hoffmann, autorica knjige Stasi-Kinder

Ruth Hoffmann

"Stefan Herbrich (ime je izmišljeno op. a.) je u svom poduzeću uređivao jedne malo kritičnije zidne novine. Nisu to bile neke oporbene novine, nije se zapravo radilo ni o čemu dramatičnom. No on je završio u zatvoru. Njegov je otac na to vrlo službeno izjavio: 'To nije više moj sin, s njim više nisam ni u kakvom kontaktu.'", priča novinarka Hoffmann koja je na ovu temu objavila knjigu "Stasi-Kinder".

O tome kakve su se osobe prijavljivale za rad u Stasiju teško je spekulirati. Profesor Harald J. Freyberger sa Sveučilišta Greifswald, psihijatar je koji se bavio upravo tim pitanjem. On vjeruje da su ipak morale postojati neke predispozicije zbog kojih su se pojedine osobe odlučivale za ovu službu. Da bi se obavljao takav posao, morala je postojati određena spremnost za njega, smatra on.

Čak i nakon pada Berlinskog zida, očevi su rijetko sa svojom djecom razgovarali o svom radu u Stasiju. Upotreba riječi očevi a ne roditelji pri tomu je opravdana, jer su 84 posto zaposlenika službe sigurnosti bili muškarci. Ono malo žena što je tamo radilo, uglavnom su bile čistačice ili tajnice i nisu igrale važnu ulogu. "Prema mojim istraživanjima, `djeca`, naravno oni su sad već odavno odrasli ljudi, nisu nikad od očeva zahtijevala da se pred njima opravdavaju. Samo su htjela odgovore na svoja pitanja. Jednostavno su se htjela informirati!", kaže Hoffmann i dodaje: "Bilo je teško pisati knjigu o tome. I naći sugovornike. Tu se radi o vrlo osobnim stvarima. Uostalom, to je pitanje odnosa prema roditeljima - to su ipak njihovi roditelji!".

Autor: Gabriela Schaaf/Snježana Kobešćak

Odg. urednik: Anto Janković

Preporuka uredništva