1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Dan kad su neki prijatelji opet postali prijatelji, a drugi postali - izdajice

2. siječnja 1992. konačno su otvoreni arhivi bivše istočnonjemačke tajne policije i za građane koje je Stasi godinama prisluškivao. Mnogi su tek tada otkrili, tko ih je 'cinkario' za baš sve što su činili.

Arhiv Stasija

Kilometri i kilometri spisa o građanima

Količina materijala kojeg je Ministarstvo za državnu sigurnost (Staatssicherheit - odakle i kratica Stasi) bivše Istočne Njemačke prikupio o građanima je upravo nevjerojatna: 1,6 milijuna fotografija uz dokumente koje se prostiru na policama dugačkim 111 kilometara! Čak niti to nije sve: neke dokumente je Stasi uspio uništiti, ali je tu još 15.500 vreća dokumenata koji su strojno izrezani "u rezance" i koji se još, uz pomoć računala, pokušavaju složiti u izvorni dokument.

To znači da je Stasi zanimalo sve što čini oko šest milijuna ljudi, više nego što je bila trećina stanovnika Njemačke Demokratske Republike kad je ona propala 1990. Mnogi građani DDR-a, ali i zapadne Njemačke, željeli su vidjeti što su to o njima javljali tajnoj policiji - i osobito, tko je to bio. Posebnim zakonom o arhivi Stasija je to konačno bilo moguće prvog radnog dana 1992. - i mnogi su smjesta požurili pogledati svoje dosjee.

Lov na doušnike

Lutz Rathenow

Lutz Rathenow je mogao odahnuti

Spisatelj i pjesnik Lutz Rathenow - i povjerenik za Stasijeve dokumente pokrajine Saske, bio je jedan od prvih koji je vidio izvješća o sebi. On je znao da je dugo bio na meti Stasija zbog kritičnog stava o Istočnoj Njemačkoj. Zbog toga je bio i uhićen 1976. i slijedeće godine, tri mjeseca prije nego što je trebao diplomirati germanistiku i povijest, Rathenow je izbačen sa sveučilišta u Jeni.

"Nestrpljivo sam očekivao taj dan, 2. siječanj 1992. kada će konačno biti objavljena istina", sjeća se spisatelj i disident. Jer je u Njemačkoj tada već počela hajka na doušnike - mada se još nije točno znalo, tko su oni bili. Štoviše, Rathenow i bivši istočni Nijemac, glazbenik Wolf Biermann su javno napadnuti jer su stali u obranu njihovog zajedničkog prijatelja, Sašu Andersona tvrdeći kako ih on nije javljao Stasiju.

Arhiva Stasija

Do sada je oko 3 milijuna građana zatražilo uvid, što je Stasi pisao o njima

Kad je konačno otvorio svoj dosje, Rathenow je mogao odahnuti: "Da taj nije došao, životi mnogih bivših disidenata bi bili uništeni zbog glasina i zavjera da se unište njihove karijere, bez da se nešto moglo dokazati." Rathenow je jedan od, do sada tri milijuna građana koji su zatražili i dobili uvid u spise koje je o njima sakupljao Stasi.

40 fascikala izvješća, fotografija i zapisnika

I Urlike Poppe je već prvog dana željela vidjeti dokumente o sebi. Sjeća se kako je bila zaprepaštena količinom materijala koji je sakupljen o njoj: "Arhivar je pred nas stavio 40 fascikla u kojima sam našla detaljna izvješća, zapisnike o promatranju i planove kako da unište moj ugled. Zapravo je bilo mnogo više doušnika nego što sam mislila. Upravo me zaprepastilo, koliko često su me nadzirali i kako su detaljni zapisnici o mom životu."

Ćelija u Bautzenu

U zloglasni zatvor Stasija Bautzen se lako dolazilo - i teško izlazilo

Tako je iz fotografija otkrila da je jedna kamera bila smještena preko puta ulice kuće u kojoj je stanovala i kako je svatko, tko je ulazio u njenu kuću, bio snimljen i evidentiran. Otkrila je i planove kako da je unište: "Po prvi puta sam vidjela kako su sustavno blatili ugled ljudi, organizirali neuspjehe na poslu i planirali provale u stanove."

Rathenow je uglavnom bio zadovoljan onim što je vidio u spisima o sebi, ali se dobro sjeća ozračja među ostalim građanima koji su čitali vlastite dosjee. Jer bilo je i mnogo suza, na primjer Vere Lengsfeld, još jedne protivnice režima, koja je tek iz tih spisa saznala da je doušnik Stasija bio njen tadašnji suprug.

Bilo je i smijeha

S drugih stolova dvorane gdje su građani čitali svoje spise se čuo i grohotan smijeh zbog jadnog pravopisa i gramatičkih grešaka doušnika Stasija. Rathenow je zapravo bio iznenađen onime što je čitao, jer je osjetio čak simpatije za neke doušnike koji su trebali javljati o njemu: "Primijetio sam da mnogi od njih dvoje zbog toga što čine i da ne javljaju baš sve tajnoj policiji. Zapravo sam oprostio svima njima već dok sam čitao te spise."

Erich Mielke

Na čelu je stajao on - Erich Mielke

Jer Rathenowu je bilo najvažnije otkriti, da li je netko od njegovih najbližih prijatelja bio doušnik i odahnuo je kada je otkrio da to nije bilo tako. Mnogo mu je značilo to olakšanje, da ga nitko nije izdao: "Štoviše, otkrio sam da dva ili tri poznanika, za koje sam sumnjao, ipak nisu bili doušnici Stasija." I Urlike Poppe je iz tih spisa otkrila novo poštovanje i ljubav prema svojim prijateljima: "U mjesecima prije toga sam slušala o tome, tko od mojih prijatelja su bili doušnici. Ali sam otkrila da je čak mnogo više mojih poznanika izdržalo pritisku tajne policije i reklo im 'ne'."

Ali i Lutz Rathenow i Urlike Poppe se slažu kako niti danas, dvadeset godina od otvaranja ovih dosjea i gotovo četvrt stoljeća od propasti DDR-a, ovo poglavlje još nije niti ne smije biti završeno. "Svi ovi dosjei moraju ostati dostupnima da ljudi shvate motive sustava DDR-a. Jer to se može vidjeti samo čitajući ove spise."

Zato i ovaj spisatelj aktivno sudjeluje u programu koji učenike u školama, prije svega u bivšoj istočnoj Njemačkoj, upoznaje sa sustavom nadzora nekadašnje policijske države. Ali mu je jasno da i povjesničare čeka još golemi zadatak - koji zapravo nikad neće biti završen: "Nikad se neće doći do toga, da se može reći 'Sad smo sve shvatili'."

Autorica: Arne Lichtenberg (aš)

Odg. ur.: N. Kreizer

Preporuka uredništva