1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Obljetnica 'Oluje': Prilika za katarzu i korak naprijed

Hrvatska dvodnevnim svečanostima slavi 20. obljetnicu vojno-redarstvene akcije 'Oluja'. Uz pozive na slavlje, rjeđe se čuju i oni koji pozivaju nekad zaraćene strane na priznavanje vlastitih pogrešaka.

„Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast... Odlučni smo da prekinemo patnje i neizvjesnost hrvatskih prognanika s okupiranih područja, a da hrvatskim Srbima zajamčimo ljudska i etnička prava u ustavno-pravnom poretku demokratske Hrvatske.“ S tim je riječima prije 20 godina hrvatski predsjednik Tuđman označio početak vojno-redarstvene akcije 'Oluja' u kojoj je oslobođeno čak 18,4 % ukupne površine Hrvatske koja je do kolovoza '95. bila pod srpskom okupacijom. Paradržava poznatija pod imenom Republika Srpska Krajina nestala je iznenađujuće lako, s obzirom da je stvorena uz podršku jugoslavenske vojne sile i pod patronatom Miloševićevog režima. 'Olujom' je praktički okončan rat u kojem je hrvatska strana zabilježila 16 tisuća poginulih i nestalih. Ujedno je deblokiran Bihać koji je zamalo postao nova Srebrenica.

Dvije slike 'Oluje'

Ipak, Srbi s okupiranih područja nisu povjerovali Tuđmanovim riječima koje su opetovano emitirane putem svih radijskih frekvencija, već su se dali u paničan bijeg napuštajući područja s kojih su samo par godina ranije protjerani Hrvati. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), otišlo ih je više od 200 tisuća.

'Oluja' za Hrvate, primjerice iz ličkog Otočca, predstavlja događaj koji im je omogućio da nakon četiri godine nesmetano izađu na dvorište ili odu u polje bez straha da ih preko ciljnika gledaju 'krajišnici' utaboreni na okolnim brdima. Istovremeno je za Srbe iz obližnjih Vrhovina to trenutak u kojem su svoje najvažnije stvari i uspomene potrpali u prikolice traktora i dali se u bijeg uz poražavajuću spoznaju da su žrtve politike koju su podržavali.

Iako je legitimnost i pravednost 'Oluje' naknadno potvrdio i Haški sud, oslobađajući odgovornosti za zločine generale koji su je provodili, s nje nije skinuo mrlju. Naime, Hrvatska nije organizirala, ali nije ni spriječila ubojstva, pljačke i palež u danima nakon same akcije, što je bilo u suprotnosti s Tuđmanovim obećanjima. Hipoteka je to koja će opteretiti sve iduće obljetnice Oluje, uključujući i ovogodišnju proslavljenu spektakularnim vojnim mimohodom u Zagrebu.

Hrvatska obitelj u mjestu u blizini Petrinje pozdravlja 8.8.1995. hrvatske vojnike

Hrvatska obitelj u mjestu u blizini Petrinje pozdravlja 8.8.1995. hrvatske vojnike

Neočekivani mimohod

I dok je posljednji takav mimohod '95. godine priredio predsjednik Tuđman navijestivši 'Oluju', ovogodišnja je parada organizirana u kabinetu premijera Zorana Milanovića od kojega se najmanje očekivala militarizacija javnog prostora. „On nije politički konzistentan i svjetonazorski ne pripada socijaldemokratskom političkom polju u kojem se slučajno zatekao i našao svoju životnu šansu. Zato su njegove političke poruke konfuzne. Parada je osmišljena u kontekstu njegovog sukoba s predsjednicom RH. Pokušao je prikazati sebe kao vrhovnog zapovjednika vojske u miru. Izgubio je tu bitku, ali svejedno Hrvatska prvi puta nakon '95. godine ima vojni mimohod kojem nitko ne vidi svrhu“, u razgovoru za Deutsche Welle kaže politički analitičar Davor Gjenero. U ovoj odluci vidi problem u kontekstu NATO saveza kojem Hrvatska pripada i njeni se vojni potezi mogu tumačiti kao dio strategije Saveza. „Milanović nije konzultirao saveznike i zato je ostao sam. Nikome u NATO-u nije politički cilj susjedstvu na Balkanu slati poruke zastrašivanja ili radikaliziranja klime protiv NATO-a; prije svega u Srbiji, ali i zemljama regije. Parada je besmislena s pozicija unutarnje i vanjske politike, ali je tipičan potez Milanovićeve vlade“, kaže.

Za katarzu treba izreći istinu i priznati greške

I Gjenero potvrđuje da u Hrvatskoj danas postoje dvije slike 'Oluje'. „Treba imati razumijevanja za obje strane, ali prije svega i za jednu strašnu činjenicu: prostori koji su bili okupirani i koji su oslobođeni u 'Oluji' danas su demografski i ekonomski devastirani. Tamo živi polovina predratnog stanovništva. Srbi su pretrpjeli nešto veću demografsku devastaciju, ali ona je strašna.“ Opisuje kako nema politike održavanja života na nekoć okupiranim područjima, nema ozbiljnih projekata, kao ni socijalnog poduzetništva. Ali međunacionalni odnosi se ipak mijenjaju. „ Ljudi su međusobno uspostavili određenu harmoniju i političku korektnost, hodaju na prstima, paze da jedni druge ne uvrijede. To je velik društveni napredak koji se u Zagrebu ne primjećuju. Ljudi izvana su ti koji radikaliziraju stavove i izazivaju međusobna nepovjerenja. Tamo se živi siromašno, loše, ali ljudi znaju da jedni drugima nisu glavni krivac za takav život.“

Vojni mimohod u Zagrebu

"Hrvatska prvi puta nakon '95. godine ima vojni mimohod kojem nitko ne vidi svrhu.“

Za korak naprijed, misli ovaj analitičar, potrebno je reći kako stvari stoje. „Srbi konačno trebaju priznati da je na tim područjima vlast do '95. bila kvislinška, uspostavljena i ovisna o Miloševiću. Trebaju priznati da je to bio totalitarni režim, neprijateljski prema nesrbima, a potom i opresivan prema tamošnjim Srbima. Hrvatska, s druge strane, mora priznati da se u danima nakon 'Oluje' nije ponašala kao država u pravom smislu te riječi, nije osigurala zaštitu Srbima koji se nisu povukli, nije zaštitila njihovu imovinu, a opstruirao se i povratak srpskog stanovništva.“

Priča o povratku izbjeglih Srba, čini se, promašena je, jer malo tko bi tamo uopće želio živjeti. Gjenero objašnjava da su ljudi koji su tamo odrasli danas dva desetljeća stariji te da će se eventualno vratiti kako bi umrli u rodnom kraju. „Ni povratak mladih se ne može očekivati, kao ni njihovu radnu aktivnost. Zbog njih i zbog Hrvatske treba osigurati elementarno razumijevanje među dvjema nacionalnim zajednicama. Kada bi svaka strana priznala pogrešku, to bi osiguralo elementarno razumijevanje, drukčiju poziciju srpske nacionalne zajednice, to bi utišalo nacionalizam na obje strane“, zaključuje Gjenero.

Svi sve znaju, ali šute

No, je li prosječan građanin spreman vidjeti lice i naličje 'Oluje'? Voditeljica Documente – centra za suočavanje s prošlošću, Vesna Teršelič, objašnjava da je javnost relativno brzo obaviještena o događajima nakon same akcije. Već u jesen '95. objavljena su novinarska i izvješća organizacija za ljudska prava, a količina informacija se povećavala s odmicanjem rada haškog tužiteljstva. Na koncu ih nisu mogli zaobići ni mediji koji su u potpunosti ignorirali tu temu. Emocije i raspoloženja javnosti mijenjali su se od osuđujuće presude trojici generala do oslobađajuće presude Žalbenog vijeća. Usprkos oslobođenju hrvatskih generala Vijeće nije negiralo zločine, naglašava naša sugovornica. „Teret procesuiranja je pao na hrvatsko pravosuđe koje je do sada pokrenulo tri postupka. Od 39 tužbi koje su podignule obitelji žrtava, samo su tri tužbena zahtjeva usvojena.“

Mnogi Srbi nisu povjerovali obećanjima hrvatskih vlasti i odlučili su se da napuste oslobođena područja

Mnogi Srbi nisu povjerovali obećanjima hrvatskih vlasti i napustili su oslobođena područja

Zabrinuta je, kaže, zbog stanja demokracije u Hrvatskoj. „Mali je broj ljudi spreman reći da je Oluja, osim što je bila oslobađajuća, imala i naličje o kojemu moramo govoriti. Prema podacima HHO-a, riječ je o 677 ubijenih civila i otežanom procesu povratka koji još traje. Ljudi se boje reakcija. Za tranzicijske zemlje je važno stvarati preduvjete da se u javnosti mogu reći različite interpretacije, ali stvarno se pokušava nametnuti jedno tumačenje. U Hrvatskoj čak postoji deklaracija o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor, a koja propisuje tumačenje. To je loše. Mislim da ljudi znaju za zločine, ali je drugo pitanje hoće li otvoreno i javno nešto reći.“

Slaviti i komemorirati

Broj žrtava i dalje je predmetom licitiranja u javnosti pa je tako nedavno odvjetnik koji je branio generala Gotovinu pred Haškim sudom iznio podatak da je Raspravno vijeće utvrdilo brojku od 'samo' 44 civila koje su ubili hrvatski vojnici. „Da, to je brojka iz optužnice i presude Gotovini i drugima“, kaže Teršelič. „No svi se zločini ne mogu uvrstiti u optužnicu, jer je tužitelju teško predočiti materijalne i osobne dokaze za vrlo velik broj zločina. Biraju one slučajeve u kojima imaju najkvalitetnije dokaze. Tragično je da se na tako promašen način interpretira uobičajena sudska praksa. I to je pokazatelj da Hrvatska ima problema sa suočavanjem s prošlošću.“ Napominje da se za sve ubijene civile ne može tvrditi da su žrtve ratnih zločina. „Treba voditi računa o granatiranjima, ratnim sukobima, bitkama... Ti ljudi su poginuli, neki su bili žrtve ratnih zločina, a neki su poginuli u drugim incidentima vezanim uz oružane sukobe.“

Stoga, smatra naša sugovornica, kod nekih budućih obljetnica treba pronaći mjesta i za žrtve. „Ne mislim da bi to trebao biti tako veliki izazov. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti se i ove godine obilježava dva dana. Možda bi se jedan dan mogao posvetiti oslobađanju, a drugi sjećanju na poginule? Treba raspraviti i naći primjeren način obilježavanja, ali to je svakako bio višeslojan ratni događaj koji iziskuje višeslojan način pamćenja“, zaključuje aktivistkinja Teršelič.

Preporuka uredništva