1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Svjetski policajac u defenzivi

Sastankak APEC-a u Pekingu je otkrio jasne pomake u odnosu geopolitičkih snaga. Koliko je SAD još uvijek moćan? Koliko je Kina već danas moćna? I tko jamči stabilnost u svijetu, pita se komentator DW-a Miodrag Soric.

SAD - posljednja svjetska supersila. Koliko puta se taj stereotip rabio nakon kraja Hladnog rata? Pritom uopće nije točan. Jasno je da je Sovjetski Savez "potonuo", a s njim i bivši Istočni blok. Od 1991. godine živimo u svjetskom poretku koji uglavnom dominira Washington.

No, u međuvremenu i druge velesile pokazuju Amerikancima granice do kojih smiju ići. Na primjer Kina, zemlja koja samouvjereno artikulira svoje pretenzije u Aziji. Amerikanci su ozbiljno shvatili Kineze, kako je pokazao i nedavni posjet Baracka Obame u Pekingu.

Upada u oči koliko se intenzivno inače hladni, distancirani američki predsjednik trudi stvoriti osobnu vezu sa svojim kineskim kolegom. I to ne samo tijekom nedavnog boravka u Kini, već i ranije, tijekom Xijevog posjeta Kaliforniji. Ali sve je to uzaludan trud.

Mrtvo slovo na papiru

Na klimatskom susretu na vrhu Xi nije pristao na neke značajnije ustupke. Obama je na drugoj stranu obećao da će SAD smanjiti svoju emisiju stakleničkih plinova. Iako to obećanje vjerojatno neće moći ispuniti. U Washingtonu naime nakon posljednjih izbora tempo diktiraju republikanci. A njima je nova klimatska politika zadnja rupa na svirali. Zato je pekinško zajedničko priopćenje o smanjenju emisije stakleničkih plinova prije svega samo - mrtvo slovo na papiru.

Obamin trud oko Kine pokazuje koliko su se promijenili globalni odnosi snaga. Kineska privreda će za nekoliko godina biti veća od američke. Na to se Amerikanci tek trebaju naviknuti. Njihova nacionalna ekonomija doduše ponovno raste. Ali SAD je prezadužen, politička elita posvađana, nije u stanju donositi odluke i fokusirana prije svega na osobni profit.

Odnosi snaga se mijenjaju

Autor komentara Miodrag Soric

Autor komentara Miodrag Soric

Na vanjskopolitičkom polju, Obama trenutno hita od jedne do druge krize: borba protiv "Islamske države", zasad propali pokušaj razvlašćivanja sirijskog predsjednika, sankcije protiv Kremlja, pokušaj uvjeravanja Iranaca da odustanu od atomske bombe, politika blokade Sjeverne Koreje. Američki predsjednik djeluje uglavnom bez puno sreće,bez obzira radilo se o Afganistanu ili sjeveru Afrike. Šefovi vlada u Egiptu, Izraelu ili Turskoj jednostavno ga ignoriraju.

Onaj tko poput Baracka Obame povlači "crvene linije" i ništa ne učini kad se pređe preko njih, taj djeluje kao slabić. Svojim zemljacima Obama ne daje osjećaj da je Amerika nepobjediva. I nije, kako su pokazali ratovi u Iraku ili Afganistanu. Dok se Amerikanci muče po brojnim ratnim područjima, Kinezi, a s njima i Rusi, Indijci, Iranci i mnogi drugi, upravu tu vide svoju šansu da trajno oslabe SAD.

Partneri i konkurenti istovremeno

Slijedom toga, Amerikanci i Kinezi će u dogledno vrijeme istovremeno biti i partneri i konkurenti. U onoj mjeri u kojoj Kina ojača gospodarski, Peking će pokušati smanjiti utjecaj Amerike. Uz pomoć drugih država kojima je američka hegemonija već odavno trn u oku.

Kinezi su strateški u prednosti. Njihova je zemlja "srce" azijskog kontinenta s najvećim tržištem i najvećom stopom rasta. Ako američka privreda ne zaradi na tom boomu, već je programirana njezina propast.

U borbi oko dominacije u Aziji ne radi se samo o trgovačkim kvotama, klimatskoj politici ili suradnji oko obrambenih pitanja, o kojima se diskutiralo i na sastanku APEC-a. U igri je puno više od toga.

Tko jamči stabilnost?

Iako je Amerika kao "svjetski policajac" u krizi, u europskom je interesu da se to "povlačenje" dogodi što je moguće sporije i - uredno. Bez obzira na sve priče o američkoj aroganciji i američkom proizvoljnom tumačenju međunarodnog prava: SAD je kao svjetska supersila mnogim državama podarila blagostanje i stabilnost. Trenutno nema atraktivne alternative američkoj dominaciji. Multipolarni svijet o kojem tako rado pričaju Peking ili Moskva, zvuči kao manje - a ne više stabilnosti.

Preporuka uredništva