1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Pobjeda diplomacije

Još uvijek se razilaze mišljenja, znače li načela sporazuma s Iranom doista preokret. No ovaj dogovor je bila i Obamina osobna stvar - mada i on još treba uvjeriti Amerikance, piše u svom komentaru Gero Schließ.

Je li svijet postao sigurniji nakon uspjeha u pregovorima o nuklearnom programu s Iranom? Kako se sada čini, na to pitanje se može odgovoriti s jasnim 'da'. Doduše, mnogi detalji još nisu poznati i provjereni, a moraju se još regulirati i važne tehničke pojedinosti prije nego što se postigne općeniti sporazum. Ali i iz ovog priopćenja šest glavnih svjetskih sila i Irana o postignutom okvirnom dogovoru izgleda mogućim da konačna sloga bude postignuta do kraja lipnja.

Čini se da je glavni cilj postignut: Iran se mora odreći svojih kapaciteta za stvaranje atomske bombe. SAD i njegovi saveznici time mogu barem privremeno spriječiti da ta zemlja postane atomska sila. A čini se i da je uspjelo Iranu nametnuti učinkovit sistem inspekcija kojima se može osigurati da se Iran i pridržava obaveza koje je preuzeo. Ako se i dokaže da se to dogodilo, SAD i druge svjetske sile su spremne postupno ukinuti sankcije protiv te zemlje.

Važni uspjeh za ugled Irana jest da će se to odvijati i uz mehanizam nove rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Ali ono što je odlučujuće jest da će sankcije vremenom biti ukinute i da će ljudi u Iranu imati priliku i sami imati koristi od toga. I ove vijesti o ljudima koji plešu po ulicama Teherana pokazuju, koliko su velika očekivanja mladog naraštaja te zemlje.

Osobni uspjeh Obame

Gero Schließ

Autor komentara i dopisnik DW iz Washingtona, Gero Schließ

Glavni pokretač ovog jedinstvenog diplomatskog uspjeha je bio američki predsjednik Obama. On se nije dao omesti ni upozorenjima izraelskog premijera Netanjahua o navodnim užasima koji nas tako čekaju u budućnosti, niti tmurnim prijetnjama oporbenih republikanaca. Za Obamu nekakva vojna intervencija nije bila nikad alternativa. Sasvim suprotno od toga, Obama je učinio baš sve kako bi se našlo mirno rješenje ovog spora oko atomskih ambicija Irana koji traje već dvanaest godina.

Objavljeno zajedničko priopćenje je važan korak u tom smjeru. Ono nije samo pobjeda diplomacije, nego i posve osoban uspjeh Obame. Tu ga je usrdno pomagala i Njemačka s njenim ministrima vanjskih poslova Frank-Walterom Steinmeierom i prije njega, Guidom Westerwelleom. Berlin je tu mogao pomoći sa svojim tradicionalno dobrim odnosima s vjerskim vodstvom u Teheranu.

Pored ovog sporazuma o atomskom programu, možda je nešto drugi zapravo najveći dobitak ovih maratonskih pregovora: da se stvorila tanka nit međusobnog povjerenja između zakletih protivnika Amerike i Irana. Bez toga bi jedva bilo moguće i ovo što je do sada postignuto. Možda je još prerano govoriti o nekakvom zatopljenju odnosa, ali bez da se o tome govori, sada se stvaraju očekivanja prema Iranu koja nadilaze ovo pitanje atomskog programa.

Ta zemlja već dugo destabilizira regiju i sa svojim starim neprijateljem Saudijskom Arabijom se upušta u krvave sukobe za prevlast. Trenutna poprišta vojnih sukoba su Sirija, Irak, ali i Jemen. I ekstremističke organizacije Hizbolah i Hamas koji ugrožavaju Izrael i raketama i terorom su se do sada mogle pouzdati u podršku Irana. Posve je sigurno da će predsjednik Obama i njegov neumorni ministar vanjskih poslova Kerry željeti iskoristiti inerciju ovog atomskog sporazuma i da bi preokrenuli trend u čitavoj regiji. U tom smjeru ide i mišljenje njemačkog ministra Steinmeiera kako ova spremnost Irana na ustupke oslikava i promjenu politike te zemlje.

Izazov za Obamu

Ali sve je to za sad tek neka bolja budućnost sa malo ili nimalo činjenica koje je podržavaju. Prije svega sad Obama mora još uvjeriti važne sudionike koji nisu sjedili za pregovaračkim stolom: svoj Kongres u kojem prevladava nepovjerenje i gdje oporbeni republikanci uvijek iznova traže sve šire sankcije protiv Irana. Povrh toga i neki Obamini demokrati misle kako američki parlament, a ne predsjednik treba imati posljednju riječ o sporazumu s Iranom.

Podjednako teško će Obami biti uvjeriti Saudijsku Arabiju i druge zemlje u Perzijskom zaljevu da američko približavanje Iranu nije usmjereno protiv njihovih interesa. A u očima Obame je tu i posve beznadni slučaj izraelskog premijera Netanjahua koji je već upozorio kako je sporazum s Teheranom 'povijesna greška'.

Kad u lipnju doista bude postignut pravi i čvrsti sporazum, tad je Obama diplomatskim sredstvima pobijedio jednu od najvećih prijetnji sigurnosti u čitavom svijetu. Time nije samo pobijedio sve svoje kritičare, nego i postavio temelj za novu vanjsku politiku svoje zemlje.

Preporuka uredništva