1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kamo ide Velika Britanija?

Nakon parlamentarnih izbora ovoga četvrtka Britanci će se morati naviknuti na izmijenjenu političku sliku zemlje. No, to je i jedino što je zasad sigurno. Sve ostalo ostaje otvoreno.

Velika Britanija će ostati kraljevina, to je sigurno. Sve ostalo je otvoreno, čak i članstvo u Europskoj uniji o kojem će, ukoliko pobijede konzervativni torijevci, biti raspisan referendum. A ako kojim slučajem nastave vladati u koaliciji s liberalnim demokratima, pa opet počnu sa štednjom, u pitanje će biti dovedena država blagostanja kao i postojanje Nacionalne zdravstvene službe.

Nisu Britanci oduševljeni tim mogućnostima, kao ni bilo kojim drugim prijedlozima bilo koje druge stranke. Sva ispitivanja javnog mnijenja upućuju na to da nijedna stranka neće osvojiti apsolutnu većinu i da je dvostranački sustav davno prošlo vrijeme. Ni na izborima 2010. nije bilo apsolutne većine, ali je danas odnos političkih snaga daleko složeniji. Tome doprinose posebnosti izbornog sustava i promjene glasačkih navika – sve je manje građana slijepo odanih jednoj od dvije velike stranke.

Prije pet godina su pregovori o koaliciji torijevaca i liberala trajali svega pet dana. Ovog puta, predviđa Robert Hazell s londonskog Sveučilišta, nastat će konfuzija i mukotrpni pregovori koji mogu trajati tjednima. Posebno ukoliko se ostvare prognoze i torijevci i laburisti osvoje isti broj mandata te ukoliko oba kandidata za premijera, aktualni David Cameron i izazivač Ed Milliband, budu tvrdili da mogu osigurati većinu.

Britanski izborni sustav nalaže da jednoj stranci treba više od polovice mandata u Donjem domu kako bi formirala vladu, dakle najmanje 326 od 650 mjesta. No u praksi su zapravo potrebna 323 mjesta, jer petorica zastupnika irske stranke „Mi sami“ odbijaju britansku vlast nad Sjevernom Irskom i uopće ne dolaze u parlament.

Kandidati su se predstavljali u tradicionalnim televizijskim sučeljavanjima

Kandidati su se predstavljali u tradicionalnim televizijskim sučeljavanjima

Škote se pita?

Ankete pokazuju da i laburisti i torijevci mogu računati s točno 33 posto podrške. No postotci malo znače u većinskom izbornom sustavu pa, gledano po izbornim jedinicama, laburisti mogu računati s 276, a konzervativci s 272 mjesta. Premijera Camerona najviše brine što njegovi koalicijski partneri liberali mogu osvojiti najviše 24 mjesta, umjesto sadašnjih 57. Svoju popularnost su ekspresno prokockali kada su po osnivanju prošle vlade glasali za poskupljenja studija, iako su se tome u predizbornoj kampanji protivili.

Tako bi jezičak na vagi mogla biti Škotska nacionalna stranka kojoj se predviđa pobjeda u više od 50 izbornih okruga u kojima su do sada mahom pobjeđivali laburisti. Ed Milliband je refleksno isključio mogućnost suradnje sa Škotima, koji su do prije samo nekoliko mjeseci zagovarali odcjepljenje od Velike Britanije. Ali čak i ako ne bude koalicije, najvjerojatniji scenarij je da škotski nacionalisti podrže manjinsku vladu laburista, samo kako bi se prekinula vladavina torijevaca.

Nebitni u cijeloj priči vjerojatno će ostati Zeleni i desno orijentirani UKIP. Iako su osvojili najviše mjesta na prošlim izborima za Europski parlament, ukipovci bi sada mogli dobiti tek nekoliko zastupnika, a vrlo je moguće da ni karizmatični šef te stranke Nigel Farage neće uspjeti pobijediti u svojoj izbornoj jedinici.

Neizvjesne izborne trke

Nigel Farage

Nigel Farage

Šef liberala Nick Clegg je išao linijom manjeg otpora kada je najavio da će njegova stranka najprije razgovarati s najjačom strankom jer bi, kako je rekao, bilo koja manjinska vlada imala „manjak legitimiteta“. Profesor Hazell kaže da je to samo Cleggova politikantska teorija koja nema utemeljenje u britanskom izbornom sustavu. „Nema razloga da sve stranke ne pregovaraju u isto vrijeme, da i Cameron i Milliband istaknu svoje zastave i pod njih pozovu manje stranke.“

Britanski žuti mediji, ali i sami torijevci, su dosta vremena i truda tokom prošlih tjedana kampanje uložili kako bi javnost uvjeravali u to da bi manjinska vlada koja bi vladala uz podršku drugih manjih stranaka bila nelegitimna. Hazell tu ideju naziva „potpunom besmislicom, ustavno i povijesno“. Iako se ne zna tko će u narednih pet godina stanovati na adresi Downing Street 10, Hazell kaže da bi se Britanci polako trebali navikavati na neizvjesne izborne utrke i koalicijsku matematiku.

Preporuka uredništva