Kad Hlebine sretnu Ernestinovo | Kultura | DW | 02.08.2009
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Kad Hlebine sretnu Ernestinovo

„Prva skulptura koju sam izradio na koloniji prikazivala je djeda i unuka u dalmatinskoj nošnji. Taj je kip početkom devedesetih bio u uredu Slobodana Miloševića. Darovao ga je Arkan uz riječi da mu poklanja Crnogorca."

Skulpture iz umjetničke kolonije u Ernestinovu

Skulpture iz umjetničke kolonije u Ernestinovu

U Ernestinovu kod Osijeka sinoć (1. kolovoza) je otvorena 36. kiparska kolonija na kojoj će u sljedećih tjedan dana 12 kipara, ali i devet njihovih kolega slikara, na otvorenom, u seoskom parku, izrađivati skulpture od hrastovine. Prema mnogima riječ je o jednoj od najjačih kiparskih kolonija umjetnika koji rade u drvu u Europi i svijetu.


Park skulptura


„Sjedio je i gledao drvo koje će oblikovati. Više je vremena provodio gledajući ga nego što će ga tesati. Kao da je komunicirao s njim. I to sam naučio od njega. S drvetom prvo moraš razgovarati. Gledat ga prvo, i pitati maltene što želi biti“, priča Siniša Tešankić o Petru Smajiću (1910.-1985), izvornom kiparu po kojem galerija u Ernestinovu nosi ime. Tešankić, Smajić i Mato Tijardović 1973. prvi su puta pozvali najveće kipare izvorne umjetnosti tog vremena u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji – i svi su se odazvali. Ernestinovačka je kolonija imala dobar vjetar u leđa, jer u to je vrijeme sve više rasla popularnost naivnog slikarstva, osobito Hlebinske škole, pa je djelić pozornosti javnosti te prve godine privukla i činjenica da je među kiparima bio i Mato Generalić, brat barda naivnog slikarstva Ive Generalića. Umjetnici su tih kolovoških dana 1973. u parku u centru sela proveli osam dana, razgovarali s mještanima, kod kojih su i spavali, i svaki dan lupkali i „šmirglali“ po drvetu oblikujući težake, snaše, životinjske likove, da bi na kraju svoje radove ostavili Ernestinovu.

Zgrada galerije Petar Smajić obnovljena 2003.

Zgrada Galerije Petar Smajić obnovljena 2003.

Tako je nastao jedinstven Park skulptura, jer sa svake se kolonije izabiru najbolji radovi koji se izlažu tijekom cijele godine, najbolji od najboljiih ostaju tu trajno. Kiparima su se kasnije pridružili i slikari, tako da je do početka devedesetih Galerija prikupila vrijedan fundus od 600 umjetnina, no on je sada znatno smanjen.

Za vrijeme rata znatan dio skulptura je oštećen ili ukraden, a poneki su drveni kipovi, koji su još stoljećima mogli svjedočiti o ovoj manifestaciji, zauvijek nestali jer se netko dosjetio kako s njima valja naložiti vatru!. Dio dokumentacije i fotodokumentacije pronađen je u blatu, ali je ona dobrim dijelom obnovljena. Skulpture koje su sedam godina ležale porušene po zemlji podignute su, sanirane i osvježene tako da i danas stoje u Parku, što se nažalost ne može reći i za sve umjetnine.

Najznačajniji trenutak za Matu Tijardovića bio je kada je Galeriji vraćeno 38 skulptura iz vojvođanske Banje Junaković, mahom radova upravo s prve ernestinovačke kolonije. No, Kolonija traga za još stotinjak skulptura, za koje otprilike znaju gdje su, te oko 250 slika.


Poklon za Miloševića


„Među njima je i 16 iznimno vrijednih minijatura, rad Petra Smajića. Dio umjetnina još uvijek se nalazi u srbijanskim državnim institucijama, a imamo saznanja da je 50-ak umjetnina, minijature i slike, odnio jedan srpski novinar“, kaže Tijardović i priča zgodu o jednoj od skulptura koje su vraćene: „Prva skulptura koju sam izradio na koloniji prikazivala je djeda i unuka u dalmatinskoj nošnji. Taj je kip početkom devedesetih, za vrijeme rata, bio u uredu Slobodana Miloševića. Darovao ga je Arkan uz riječi da mu poklanja Crnogorca.“

Mato Tijardović

Mato Tijardović

Tijardović i dalje ne odustaje od toga da bi Ministarstvo kulture, bez obzira što je dio umjetnina već vraćen, i dalje trebalo inzistirati na tome da se pronađu svi eksponati. Dobili su savjet neka galerija sama nastavi potragu preko Interpola. Bezuspješni su ostali i pokušaji da nekadašnji sudionici kolonije iz Srbije pomognu u pronalaženju otuđenih skulptura, no oni se, kaže Tijardović, i ne javljaju na telefon. Svojedobno je od vukovarskog kolekcionara Antuna Bauera čuo priču da se Smajićeva djela prodaju na tržnici u Trstu. „Danas je cijena takvih njegovih radova između tri i četiri tisuće eura, onda možete samo zamisliti o kakvoj je kulturnoj vrijednosti riječ“, naglašava Tijardović, koji je danas predsjednik Udruge „Petra Smajića“ koja ni u vrijeme progonstva nije prekidala s organiziranjem kiparskih kolonija.


Slavonski hrast


Prvi puta ove godine organizatori su umjetnicima zadali temu – bit će to zagrljaj: „Odlučili smo se za zagrljaj jer želimo preko umjetnosti prenijeti poruku ljubavi i prijateljstva,“ objašnjava ovaj kipar koji u sljedećih osam dana želi prikazati zagrljaj majke i djeteta. Međutim, ostali umjetnici, poput Vedrana Jakšića, na primjer, ipak čekaju što će im reći drvo, sa svojim godovima i kvrgama.

Ove godine hrast dolazi iz Baranje, ali još uvijek ima epitet slavonski – po kojem je poznat u svijetu. „Pola Venecije, kažu, stoji na slavonskom hrastu. To je drvo ugrađeno i u đakovačku katedralu,“ s neskrivenim ponosom priča Tijardović koji je slavonski hrast nosio čak i u Japan na kiparsku koloniju u Osaki. Jedan od izazova bio mu je hrast star više od 500 godina, izvučen iz Save iz kojeg je zajedno sa Sinišom Tešankićem i Ivicom Matkovićem izradio skulpturu Pape Ivana Pavla II., koja danas stoji u dvorištu đakovačko-osječke nadbiskupije: „To je crni hrast, boja mu je specifična, drvo je zaštićeno. Samo je bio težak za obradu, jer pun je šljunka i pijeska.“ Umjetnik priča da slavonski hrast, ako ga održavate, može trajati duže od željeza.

Komad hrastovine iz koje nastaje skulptura

Hrastovina kao inspiracija


Hlebinci u Ernestinovu


Danas u Ernestinovu ne postoji samo Park skulptura – snalažljivi organizatori su se snašli i domislili da skulpture mogu krasiti i cijelu ulicu dugu četiri kilometra, ali mogu biti postavljene samo tamo gdje su uređena pročelja i okoliš. Tko dobije čast da ispred njegove kuće bude skulptura iz kolonije, mora ispuniti još jedan uvjet – mora voditi računa o njoj i održavati ju.

I još jedna zanimljivost s ovogodišnje 36. ernestinovačke kolonije – ta najpoznatija kolonija izvornih kipara u našoj zemlji prvi puta se stvarno povezuje s kolijevkom naivnog slikarstva: nakon što su kipari gostovali u Hlebinama, umjetnici iz nadaleko poznate Hlebinske škole sada prve kolovoške dane provode stvarajući nova umjetnička djela - u Ernestinovu.

Autorica: Tatjana Mautner

Odg. urednica: Snježana Kobešćak




Preporuka uredništva