Još jedan pogranični spor između Hrvatske i BiH

Pomalo u sjeni burnih rasprava u Hrvatskoj o projektu Pelješkog mosta, ostao je latentni spor između RH i Bosne i Hercegovine o morskoj granici u blizini Neuma (na slici gore) i Neretvanskog kanala. Ipak, više istupa pojedinih predstavnika dviju država u posljednje vrijeme, aktualiziralo je tu neriješenu temu. Diskutanti su se povukli iz javnosti prije negoli se rasprava u medijima razbuktala, no Deutsche Welle saznaje da tu nije kraj – slijede službeni pregovori između RH i BiH.

Uvodno rečeno, Hrvatska je, protivno međunarodnom pravu mora, navodno, nepropisno ocrtanim unutarnjim vodama zatvorila bosanskohercegovačke teritorijalne vode. Dogodilo se to još pretprošlog desetljeća, ozvaničenjem Hrvatskog pomorskog zakonika. Hrvatskoj se predbacuje da je granice unutarnjeg mora povukla jednostrano, preuzimajući one iz SFRJ te zanemarujući prava Bosne i Hercegovine. Jer, Konvencija UN-a o pravu mora kaže da jedna zemlja ne smije odvajati teritorijalno more druge zemlje od otvorenog mora.

Složeno pravo mora

Da bi se lakše razumjela suština prijepora, valja nam pokušati rastumačiti neke detalje iz prava mora, materije po kojoj se određuju morske granice. Razne crte razdvajanja dijele morske vode pojedine zemlje na više razina njezinih ovlasti. Najbliže kopnu su unutarnje vode, koje su linijama zvanim polazne crte, odvojene od teritorijalnog mora iste zemlje. Teritorijalno more može sezati daljnjih 12 morskih milja prema pučini, i ostalim vodama te zemlje: vanjskom pojasu, isključivom gospodarskom pojasu i epikontinentalnom pojasu.

U slučaju kada je obala razvedena poput hrvatske, polazna crta može se pod određenim uvjetima iscrtati vanjskim rubom pripadajućeg otočja. U konkretnom primjeru, na dijelu Jadrana najbližem akvatoriju Neuma, ona je povučena od otočića Proizd u blizini Korčule, do otočića Vodnjak pokraj Hvara. Sve ono što je ostalo sa sjeverne strane te linije, unutarnje je more Hrvatske. A unutarnje more je područje najvišeg državnog suvereniteta, ravnog onom na kopnu.

Sporne polazne crte

Ali, usred njega nalaze se teritorijalne vode BiH, bez izlaza do otvorenog mora. Damir Arnaut, stručnjak za pravo mora, inače veleposlanik BiH za Australiju i Novi Zeland, rekao nam je što misli o tom paradoksu: „Kada bi te polazne crte bile validne, sve između teritorijalnog mora BiH i tih crta bi bile unutrašnje vode RH, a kroz njih ne postoji pravo neškodljivog prolaza kao što postoji kroz teritorijalno more“. BiH, pak, nikad nije povukla svoje ravne polazne crte, dok Arnaut smatra da bi to svakako trebala učiniti.

BiH tako nema unutarnje vode, nego samo teritorijalne, što je posljedica činjenice da posjeduje maleni komad morske obale okružene tuđom teritorijom. Određeno, makar privremeno uređenje granice, ipak postoji. „Jer, glasoviti Sporazum 'Tuđman-Izetbegović'važeći je akt otkako je primijenjen, pa dok se ne donese neki novi. Mnogi koji to bez pokrića osporavaju, kao npr. dubrovački župan, zapravo obmanjuju javnost“, rekao je za DW vjerojatno najpoznatiji hrvatski stručnjak za pravo mora, akademik Vladimir Đuro Degan.

Pretjerivanje s obje strane

Prema rečenom sporazumu iz 1999. godine, koji jest na snazi, mada nije parlamentarno ratificiran, on morsku granicu među dvjema zemljama povlači sredinom između ključnih kopnenih točaka u dotičnom zaljevu. Definitivnom verifikacijom toga, dva najbliža školja uz poluotok Klek ostala bi na strani BiH, što neke hrvatske krugove potiče na otpor. Degan smatra da oni jednostavno – pretjeruju; jednako tako, po njegovu mišljenju, danas pretjeruju i neki s nasuprotne strane.

„Pa što ako su vlasnici zemljišta na njima hrvatski građani? Neka plaćaju porez Bosni i Hercegovini. Ta, kao da je to jedini takav slučaj u svijetu“, kaže Degan, dodajući kako Hrvatska ionako ne bi dobila više od toga u međunarodnoj arbitraži. Kao što ni Bosna i Hercegovina ne bi imala više od zacrtanog u navedenom sporazumu, uz tzv. neškodljivi ili neometani prolaz brodova do obale BiH. No, za takvo nešto, trebalo bi u konačnom uređenju eksplicitno unijeti i takvu odredbu, a ne samo jednostrano odrediti ravne polazne crte.

Zagreb tvrdi da poštuje obveze

Iz glasnogovorništva Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH odgovorili su nam da Hrvatska u potpunosti poštuje sve međunarodno preuzete obveze. Jednako s obzirom na međudržavni sporazum iz 1999. godine, dakle, kao i na Konvenciju o pravu mora UN-a iz 1982. godine, koja ipak regulira pravo na neškodljivi prolaz. Gore opisani paradoks s polaznim linijama koje zatvaraju bosanskohercegovačko teritorijalno more, nisu željeli posebno komentirati.

S bosanskohercegovačke strane, porazgovarali smo i sa Zoranom Perkovićem, članom mješovitog diplomatskog povjerenstva za pitanja granice među dvjema državama. On nam je rekao da sporazum iz 1999. godine dobro funkcionira u praksi, ali da ostaje problem konačne i potpune regulacije pristupa BiH otvorenom moru. „Bosna i Hercegovina će zato uskoro inicirati taj međudržavni postupak, gdje će se obraditi i pitanje polaznih crta“, rekao nam je Perković.

Europski autoritet Hrvatske

Ovaj sugovornik podsjetio nas je i na sporazum o korekciji pojedinih graničnih točaka, s početka prošlog desetljeća, a od kojeg je Hrvatska iz nekog razloga naknadno odstupila. I tako, proces obostranog i konačnog rješenja regulacije čitave granice, ove dvije zemlje, a objema je to najduža međa prema nekom susjedu, očito izbjegavaju već gotovo desetljeće i pol, odlažući ga uvijek za budućnost. A to sve skupa nema nikakve veze s pitanjem eventualne gradnje Pelješkog mosta, kao što se u javnosti često može pogrešno čuti, jer se on može dizati uvis koliko god treba.

No, ima s ulaskom RH u Europsku uniju: otad su pitanja granice s BiH postala još ozbiljnija, a gard Hrvatske prema drugoj strani, možda, unekoliko autoritativniji. To se da vidjeti, primjerice, na znanoj temi (ne)reciprociteta u slobodi prolaska cestovnim i željezničkim koridorima između Ploča, Neuma i Metkovića. U tom svjetlu možemo promatrati i neslužbeno tumačenje koje smo čuli iz diplomatskih kuloara. Navodno baš zbog osjećaja da podcjenjivanje s druge strane jača, Sarajevo odjednom inzistira na onim međunarodno-pravnim uporištima koja dosad nije toliko uzimalo u obzir.