1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Je li neonacizam tema za komediju?

Smije li se snimiti komediju o neonacistima na istoku Njemačke? Naravno, smatra novinarka DW-a Sarah Hofmann. Tako dugo dok vicevi precizno oslikavaju stvarne probleme u Njemačkoj. No film „Heil“ u tome nije uspio.

Početak je šokantan. Natpis "Njemačka 1945" na crnoj ploči. Rez. Originalna snimka jednog Hitlerovog govora. Rez. Hrpa leševa u koncentracijskom logoru Bergen-Belsenu. Rez. Natpis "Njemačka 2015" na crnoj ploči. Rez. Neonacist, jedan od glavnih likova filma, na zidu sprejem ispisuje "Wheit Pauer" (a ispravno na engleskom bi bilo "White Power") i crta kukasti križ.

Ta scena u filmu "Heil" ne traje ni pet sekundi. No brza izmjena rezova je presudna. Kod prelaska s 1945. na 2015. publika se više ne smije, nego vrišti od smijeha. Kao njemačka gledateljica automatski se pitam: smije li se to? Izložiti slike stravičnih nacističkih zločina smijehu? Ne vrijeđa li se time dostojanstvo žrtava? I zaključujem: smije se. No s ograničenjem: to mora stvarno biti bolno. Ako već crni humor, onda zbilja stvarno zločesto. Kao ova prva scena.

Prittwitz – istočnonjemačko neonacističko selo

No vicevi o nacistima iz njemačkih usta ne smiju ni u godini 2015. postati primitivni spektakl. I upravo tu počinje problem filma "Heil". Priču nije lako ispričati. Ona počinje u Prittwitzu, klišeiziranom istočnonjemačkom selu koje kontroliraju neonacisti. I upravo tu se održava prezentacija knjige njemačkog autora afričkog podrijetla Sebastiana Kleina. Tek što je stigao u selo, skupina neonacista ga premlati i otima. Od udarca u glavu on gubi pamćenje i počinje ponavljati sve što mu kaže neonacistička banda.

U medijima stalno propagira plitke parole protiv stranaca. To je trijumf za neonacističkog vođu Svena, koji se istovremeno bori s dvostrukom konkurencijom. S novim neonacistima na Zapadu, tzv. nipsterima, koji se oblače poput hipstera i koriste društvene medije - i time su daleko uspješniji od primitivnih kolega iz Prittwitza. I s lokalnim razbijačima koji bi najradije odmah napali Poljsku. A Sebastian? Njega traži njegova trudna djevojka, koja pak treba predstavljati karikiranu sliku otmjene Berlinčanke.

U filmu Heil neonacisti se karikiraju kao zaostali glupani

U filmu "Heil" neonaciste se karikira kao zaostale glupane

Sve jasno? Da, sve je pomalo komplicirano. Film ne želi ismijavati samo neonaciste, nego istovremeno dati satirički pogled na Njemačku u 2015. godini. Tu su dogmatski ljevičari, talk show koji uvijek funkcionira po istom ispraznom načelu, Služba za zaštitu ustavnog poretka koja postupa isto tako nespretno kao bilo koji drugi njemački upravni organ.

U stvari je priča o desnom ekstremizmu u Njemačkoj toliko apsurdna da je pogodna za komediju. No taj neuspjeh u borbi protiv desnice je u filmu predstavljen paralelno uz razne banalnosti, pa zato priča mlako teče na mjestima na kojima bi u stvari trebao doći zločesti crni humor.

Mogu li Nijemci uopće snimiti dobru komediju?

Bilo bi lako reći: Nijemci nemaju smisla za humor. Njima jednostavno ne uspijeva ono što Britanci postižu onako usput: zajedljiva crna satira. No to opovrgava film "Mein Führer" švicarskog redatelja Danija Levyja iz 2007. Njemu je uspjelo ono što filmu "Heil" nije: ne umanjiti stravičnu priču nacionalsocijalizma i istovremeno ismijati počinitelje. No tu bi se moglo argumentirati time da je redatelj Dani Levy židov i Švicarac. On smije ono što Nijemci koji nisu židovi ne smiju. Jesu li Nijemci previše opterećeni da bi kod nacizma kao teme mogli pogoditi pravi ton i bolnu točku?

Hitler u uspješnoj parodiji Mein Führer

Hitler u uspješnoj parodiji "Mein Führer" redatelja Danija Levyja

To je 2012. godine uspjelo Timuru Vermesu s knjigom "Opet on" ("Er ist wieder da") u kojoj se Hitler probudi u današnjem Berlinu i na svoj način doživljava i komentira svijet oko sebe i povijesne događaje. I u ovom djelu se s likom Hitlera miješa aktualna kritika na račun medija i njemačke politike. Tu diktator mrtav-hladan filozofira o ubojstvu židova, ratu do istrebljenja ili okupaciji Lenjingrada. No to kod Vermesa stvarno ide do krajnjih granica. On je pokazao hrabrost već time što lik Hitlera govori u prvom licu.

Ta hrabrost nedostaje filmu "Heil". Tamo gdje bi trebali nastupiti ljudi, prikazuju se karikirani likovi. Svi neonacisti su nevjerojatno glupi - čak ne znaju pravilno napisati ni "White Power". Ta površna komedija stvarno ne obrađuje na pogodan način njemačke zločine. Potresne povijesne snimke kao što su one na kojima se vide ukočeni leševi iz Bergen-Belsena ne bi trebalo olako koristiti. Iz poštovanja prema milijunima žrtava.

Smijeh nam mora prisjesti tako dugo dok postoje desni ekstremisti koji prosvjeduju ispred domova za izbjeglice. U filmu "Hiel" se radije ismijavaju navodne moralne ograde Nijemaca. "Smije li se pričati viceve o neonacistima?", pita se u jednoj sceni filma. "Samo ako ti smijeh prisjedne", glasi odgovor. Smiju se pričati i takvi bezazleni vicevi. Publika na premijeri se kod te scene također smješkala.

No njemački film - i njemački gledatelji - zaslužili su nešto inteligentnije.

Preporuka uredništva