1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Tko se smije komediji s Hitlerom?

Hitler se budi u današnjem Berlinu - to je tema satiričnog romana koji je već mjesecima na listi njemačkih bestselera. Je li uopće dopušteno smijanje na tu temu? Tu se mišljenja razilaze.

Što god da se misli o uspješnici Timusa Vermesa "Er ist wider da" ("On je opet tu"), grafičko rješenje naslovne stranice mora upasti u oči. Korištena ikonografija lako otkriva da ovdje imamo posla s jednim od najgorih tirana svjetske povijesti - Adolfom Hitlerom.

Naslovnica knjige On je opet tu

Naslovnica knjige je svakako uspjela

Povrh toga, u ovoj knjizi taj tiranin nastupa kao pripovjedač. Iz svog očišta Hitler pripovijeda kako je iz nekadašnjeg Fürerbunkera došao k sebi u godini 2011. Njegov bivši narod se danas više zanima za nove mobitele i televizijske emisije, nego za higijenu rase i životni prostor. Još je ironičnije da Hitler i sam postaje zvijezda televizijskog programa u humorističkoj emisiji, jer ga producenti smatraju umjetnikom koji se svojim performanceom bori protiv nacizma. Opet postaje slavan, ali ga zato neonacisti pretuku tako da završava u bolnici jer misle da parodira njihovu ideologiju.

Nakon tog napada osvaja toliko simpatija - i od strane vodećih političara - da planira povratak na političku pozornicu. U posljednjem poglavlju romana Hitlerov asistent kreira politički plakat sa sloganom: "Nije sve bilo loše".

Što je satira, a što reklama?

Jesu li takvi tekstovi smiješni? Služe li čak kao upozorenje? Većina kritičara u Njemačkoj misli: da. To je "uspješna, makar i tjeskobna satira o masovnom ubojici i masovnim medijima", hvali Hamburger Abendblatt, dok Westdeutsche Allgemeine Zeitung ističe da je autor Hitlera predstavio "kao čovjeka".

To je satira uz koju se zijeva od dosade, smatraju pak drugi recenzenti koji nisu toliko oduševljeni Vermesovim spisateljskim umijećem: "Nakladnik može koliko god hoće privlačiti publiku zvučnim adjektivima poput 'zločesto' i perfidno', ali vicevi o Hitleru već su prežvakani", konstatira Der Spiegel i dodaje: "Čak i preporučena cijena knjige od 19.33 eura (aluzija na godinu dolaska Hitlera na vlast op.pr.) nije posebno originalna." Süddeutsche Zeitung također konsternirano utvrđuje kako "autor prečesto dolazi u napast da svog Hitlera pretvori u duhovitu osobu i to na koncu činjenice prikazuje bezazlenijima nego što jesu".

Izdavač i autor jedva da se moraju zamarati takvim obzirima. Naklada trenutno iznosi 400 tisuća primjeraka. Smijanje Hitleru može biti proturječno, ali se svakako financijski isplati.

Vječiti povratak istog

Doista novog u tom romanu i njegovoj recepciji ima veoma malo. Već nakon kraja rata je povela rasprava, da li se smije parodirati i satirički se odnositi prema Hitleru i njegovim sljedbenicima. Autori židovskog porijekla poput Jureka Beckera, Edgara Hilsenratha i Georga Taborija su i Hitlera i čak holokaust učinili podobnim za satiru. Konačno, i Grassov Limeni doboš je sarkastični obračun s nacističkom diktaturom.

Hitler

Smijemo li se smijati Hitleru i nacistima? Ne da smijemo - mi se moramo smijati.

Osobito originalna nije ni ideja suočavanja Hitlera s današnjim Berlinom. Upravo to je ishodište i djela Waltera Moersa "Adolf. Äch bin wieder da!" ("Adolf. Eh, opet sam tu") iz godine 1997. U njemu se Hitler nakon 50 godina izvlači iz kanalizacije njemačkog glavnog grada da bi se upoznao sa zvijezdama poput pjevača Princea i susreo s Göringom koji živi kao transvestit. I Moersu se tada predbacivao nedostatak poštovanja prema žrtvama nacizma, a u svoju obranu je odgovorio kako se Hitleru ne samo smije, nego se i mora smijati.

Moersova persiflaža "Adolf, die Nazi-Sau" ("Adolf, nacistička krmača") je postao jedan od najpopularnijih njemačkih stripova svih vremena (na naslovnoj ilustraciji: računalska ilustracija Moersovog 'Malog šupka' (Kleines Arschloch) Adolfa). I taj strip, kao i Vermesov roman, je izašao kod nakladnika Eichborna - što možda nije slučajnost. Ipak, uspjeh knjige "On je opet tu" se predstavlja kao iznenađenje. Zapravo, nakladnik koji je 2011. bankrotirao i kojeg je kupila medijska kuća Bastei-Lübbe, morao je ponuditi više od nekih konkurenata kako bi dobio pravo za izdavanje te knjige. Ta investicija se sad isplatila. Ne samo da je roman već mjesecima na popisima bestselera, nego je već prodano pravo prijevoda na 18 jezika.

Što je bliže originalu, to je dosadnije

Charlie Chaplin u Velikom diktatoru

Vicevi o Hitleru više nisu ništa novo

Prevoditeljima te knjige se ne može pozavidjeti. Mnoga imena i pojmovi koji se koriste u knjizi, poput naziva televizijskih emisija, oportunističkih političara ili sitnih zvjezdica, jedva da mogu biti poznati bilo kome izvan Njemačke. I dijalozi, pisani u berlinskom slengu, mogu nastati samo iz pera autora koji je rođen u Nürnbergu. Nešto bolje Vermesu ide s Hitlerovim staromodnim načinom izgovora: njegov blagoglagoljiv Führer izaziva strpljenje čitatelja baš kao što je to činio i autor Mein Kampfa. Što je Vermer bliži pravom Hitleru, utoliko je i roman sve dosadniji.

Na primjer poglavlje gdje se Vermesov Hitler očituje o židovima: "Priznajem, bio sam svojedobno ponosan što sam u dugom samostalnom studiju dotle dogurao da sam židovske objede i laži u tisku razotkrivao munjevitom jasnoćom pod svakom krinkom. Ali ovdje mi moje umijeće ne pomaže. Ovdje ima samo brbljarija na radiju i emisije o kuhanju na televiziji."

400 stranica i jedva pokoji osmjeh. Prava ironija, kao što utvrđuje i recenzent lista "Berliner Tagesspiegel", jest da se ova knjiga predstavlja kao kritika: "Timur Vermes se pokušava osvrnuti na medijsku industriju koja je fiksirana na Hitlera, ali upravo i sam u najvećoj mjeri izvlači korist od te fiksacije."

Želja da se bude medijska satira

Plakat za flim Schtonk

Film Schtonk! je primjer da se i Nijemci mogu dobro šaliti na račun nacista

Naklonost njemačkih čitatelja za knjigu kao što je "On je opet tu" pomalo podsjeća na pažnju javnosti kad je magazin Stern 1983. objavio kako je pronašao Hitlerove dnevnike. Ti dnevnici su se veoma brzo pokazali kao krivotvorine, a ta medijska pompa oko dnevnika je bila tema i veoma uspješne komedije Schtonk iz 1992. godine koja tematizira želju za takvim senzacijama u širokom krugu javnosti koja i sama ima prošlost u nacističkim institucijama.

Kako je objavio izdavač, i za ovaj roman su već prodana prava za snimanje filma. Ipak, malo je vjerojatno kako će ekranizacija ove nategnute satire o Hitleru biti podjednako smiješna kao i fijasko lista Stern. Jer on je tada platio milijune za očiglednu krivotvorinu - i tome se smijao čitav svijet.

Sedamdeset godina nakon propasti Trećeg Reicha je i za većinu Nijemaca i više nego smiješno da su tipovi poput Hitlera, Goebbelsa ili Göringa nekad uopće mogli biti smatrani primjercima nekakve vladajuće rase. Ali o tome napisati jedan zabavan roman ili čak film, za Nijemce je to izgleda još uvijek teška zadaća.

Jefferson Chase je doktor germanistike i autor knjige o humoru, židovstvu i njemačkom identitetu u 19. stoljeću.

Preporuka uredništva