1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Jareb: Sedam desetljeća manipuliranja žrtvama Jasenovca

I danas traje obezvrjeđivanje žrtava Sabirnog logora Jasenovac kroz licitiranje brojevima u dnevnopolitičke svrhe. Dok neki potpuno negiraju ovaj sustavno organizirani zločin, drugi odlaze u drugu krajnost.

Jasenovac je, bez sumnje, crna mrlja na hrvatskoj povijesti, ali i instrument nametanja kolektivne krivnje kroz stalnu manipulaciju brojkama. Kao da 83.145 pojedinačno utvrđenih imena koja su svoju priču završila u ovoj tvornici smrti nisu dovoljna da bi se ocrtao užas kvislinške Nezavisne države Hrvatske. Jasenovac je bio mjesto na kojem se je NDH lako i sustavno rješavala svojih protivnika, kao i onih koje je doživljavala kao prljavštinu na svojem rasno čistom licu. U kompleksu logora, prema podacima Spomen područja Jasenovac, živote je ostavilo 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Židova i 4.255 Hrvata. Kako se je i zašto s njihovim brojem manipuliralo, doznali smo u razgovoru s povjesničarom dr. Mariom Jarebom s Hrvatskog instituta za povijest u Zagebu.

DW: Srbija i Republika Srpska najavile su kako će organizirati zajednički skup i brojne manifestacije povodom 75. obljetnice osnutka koncentracijskog logora Jasenovac. Ponovno su aktualizirane špekulacije o broju žrtava u tom ustaškom logoru koji je osnovan u kolovozu 1941. godine, a prestao je postojati potkraj travnja 1945. godine. Postoji li konsenzus oko broja stradalih?

Dr. Mario Jareb: Okvirni brojevi kojima raspolažu ozbiljnije ustanove kao što su Javna ustanova Spomen područje Jasenovac govore o nešto više od 80 tisuća stradalih. Muzej žrtava genocida u Beogradu raspolaže s nešto većim brojem. Teško je reći hoće li neka buduća ozbiljna istraživanja promijeniti taj broj. Ali već i sami brojevi koje sam spomenuo ruše priče o stotinama tisuća ili milijun žrtava koje su u nekadašnjoj Jugoslaviji i u Hrvatskoj bile prisutne do devedesetih, a nažalost, i danas su prisutne u Srbiji i Republici Srpskoj. Činjenica da najozbiljnija ustanova u Srbiji, a koja se bavi takvim istraživanjima, ima višestruko manji broj žrtva govori da su brojevi koji su vrijedili u bivšoj Jugoslaviji zapravo rezultat mitova i manipulacija.

Tko je stvarao mitove i zašto se je manipuliralo?

Dr. Mario Jareb

Dr. Mario Jareb

Razloga je više. U temelju su bile želje ili potrebe vlasti da dokažu kako je Jugoslavija bila jedan od najvećih stradalnika Drugog svjetskog rata. Već se 1945. izašlo s brojem od 1,7 milijuna ukupnih jugoslavenskih žrtava. Potom je s vremenom i broj žrtava Jasenovca podignut na nekoliko stotina tisuća. Već 1945. godine snimljen je film u kojemu se govori o 800 tisuća žrtava. Ubrzo nakon toga Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača je govorila o 500 -600 tisuća. Zanimljivo je to kako je netko odjednom zaboravio nekoliko stotina tisuća žrtava da bi potom njihov broj bio opet podignut na 700 tisuća. To su sve proizvoljne procjene. Između ostalog, i za potrebe Pariške mirovne konferencije, ali i za dobivanje ratne odštete. Poražena strana se pokazivala što više zločinačkom, osobito kada je bila riječ o propaloj NDH. Bilo je prikladno zidati te nevjerojatne brojeve o kojima ni desetljećima kasnije nisu postojala relevantna istraživanja.

Uništena dokumentacija

Kada su krenula prva ozbiljnija istraživanja?

1964. godine je Savezni zavod za statistiku pokrenuo općenito istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Priča je vezana za pokušaj dobivanja reparacije od Njemačke. Taj sveobuhvatni popis je na veliko zaprepaštenje vlasti srušio mit o 1,7 milijuna žrtava na području Jugoslavije. Za područje Jasenovca, uključujući i Staru Gradišku, dobiven je broj od 59 tisuća žrtava. To je izazvalo šok, s obzirom da se najčešće spominjalo 700 tisuća žrtava. Zbog svega su vlasti onemogućile objavljivanje rezultata popisa i on je ostao nepoznat javnosti sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Na kojim dokumentima se baziraju ta istraživanja? Koliko su oni vjerodostojni?

Uglavnom se radi o postojećim popisima žrtava. No treba reći da se često nekritički preuzimaju postojeći popisi za kotareve, općine, regije i manja mjesta. Ono što se na njima vidjelo već 1964. godine jest da su primjerice neke žrtve savezničkog bombardiranja i oružanih sukoba pribrojane Jasenovcu. Postojali su i duplirani podaci. Događalo se to i u kasnijim popisima. Ali, razumno je pretpostaviti da, s obzirom što se je u logorima događalo, postoje žrtve koje nisu popisane. Posebno se to odnosi na Rome čiji su prijeratni popisi nepotpuni. Oni su najčešće ubijani bez bilježenja. Koliko na popisu ima onih koji tamo ne spadaju i koliko je onih koji nedostaju treba utvrditi daljnjim istraživanjima.

A dokumentacija iz samog Jasenovca?

Sigurno je postojala. No nje je, nakon svih ovih uništavanja, vrlo malo. Mali dio se nalazi u Spomen području Jasenovac. Dokumentacija SP Jasenovac je nakon srpske okupacije 1991. godine bila odnesena u Beograd. Kasnije je vraćena, ali nisam siguran da je sve vraćeno. Izvorna građa iz samog Jasenovca je u najmanju ruku fragmentarna. Iz nje ne možemo odrediti stvaran broj izravno ubijenih, umrlih od gladi ili bolesti. Ali zato postoje ti drugi popisi, svjedočenja, neki drugi dokumenti koji ponekad govore i o Jasenovcu pa nekakvu sliku možemo dobiti.

Postoje tvrdnje da je NDH vodila pedantnu evidenciju izlaska i ulaska u logore. Je li to istina?

Nešto je sigurno postojalo. I zločin ima sustav. Zbog svih uništavanja ne znamo kako je sve izgledalo. I svjedočenja su često suprotstavljena jedna drugima. Pogotovo kada se svjedoči desetljećima nakon događaja na temelju naknadne pameti i pročitanoga. S tim treba biti vrlo oprezan. Ali sama činjenica da su u tom logoru ljudi izravno ubijani ili umirali od gladi i bolesti govori da je to mjesto zločina.

"Crkva je jasno pokazala što misli"

Iz Srbije često dolaze navodi o ulazi Katoličke crkve u NDH. Koliko je Crkva mogla utjecati na događaje u Jasenovcu? Je li se mogla suprotstaviti tadašnjim vlastima?

Te standardne optužbe dolaze iz premise da je NDH bila katolička država, ali riječ je ipak o mitovima. Kao primjer se obično spominje ime nekadašnjeg franjevca i ustaškog časnika Miroslava Filipovića Majstorovića. Dotični je kao osoba zaista činio zločine u Jasenovcu, ali treba znati da tada nije bio franjevac. Naime, ranije je pratio jednu ustašku postrojbu koja je počinila zločine zbog čega je suspendiran i izbačen iz franjevačkog reda. Potom je došao u Jasenovac. Crkva je jasno pokazala što misli o njegovim postupcima.

Bez obzira na broj žrtava, ostaje činjenica da je Jasenovac bio poprište ratnog zločina

Bez obzira na broj žrtava, ostaje činjenica da je Jasenovac bio poprište ratnog zločina

Obilazak Jasenovca je bio u školskom programu bivše države. Sjećam se kako su nas kao devetogodišnjake nepripremljene za ono što slijedi uveli u kino dvoranu SP Jasenovac i bez upozorenja započeli projekciju filma koji obiluje zaista stravičnim scenama i svjedočenjima.

Da, vjerojatno je to bio film Lordana Zafranovića „Krv i pepeo Jasenovca“.

Koliko je on vjerodostojan?

Veliki dio tih snimaka je iz njemačkih koncentracijskih logora. Iz Jasenovca je izašlo vrlo malo snimaka, posebice kada se radi o zločinima. Od tih materijala se ne može složiti film koji bi dulje trajao. Uprava logora je snimala materijale, ali za promidžbene potrebe, na primjer kada bi dužnosnici NDH obilazili logor. To nije snimano da bi se pokazalo što se događa, već da bi se javnost uvjerila kako je u Jasenovcu sve divno i krasno. Postoje i snimke načinjene nedugo nakon ulaska partizana u logor na kojima se vide samo ruševine. U takvoj situaciji se pribjegavalo montiranju snimaka koji su dolazili iz njemačkih logora u kojima su Saveznici otkrivali grozote najgore vrste. Kolegica Nataša Mataušić je 2008. u izdanju SP Jasenovac objavila foto-monografiju kojom je pokazala da niz fotografija koje se pripisuju Jasenovcu nemaju veze s njim.

S druge strane, postoje i oni koji tvrde da su partizani neposredno nakon rata u Jasenovcu obavljali likvidacije.

Vjerojatno se nešto i događalo. Nažalost u to vrijeme to nije bilo ništa neobično. Konačno, i Sovjeti su koristili bivše nacističke logore za tu svrhu. Ipak, to se ne bi trebalo dovoditi u vezu s onim što je bilo prije. Nedvojbeno jest da su se tamo za vrijeme NDH činili zločini.

No što je s onima koji pokušavaju „dokazati“ da je Jasenovac postao tvornica smrti tek nakon što su partizani ušli u njega i da se sve tamošnje žrtve mogu svesti pod zločine poraća?

Da bi se nešto takvo moglo dokazati trebalo bi provesti opsežna forenzička ispitivanja kako bi se uopće našli posmrtni ostaci žrtava. Do devedesetih je bilo svega par manjih pokušaja sondiranja terena, od kojih je jedno veće iskopavanje obavljeno 1964. godine. No zbog nedostatka željenog broja žrtava ta su iskapanja zaustavljena. Sustavna istraživanja koja bi mogla dati i odgovore na pitanja tko, kada i gdje je ubijao, nisu nikada završena. Tako da ta priča da se žrtve Jasenovca mogu pripisati partizanima nema temelja. Ponavljam, prema nekim aktualnim istupima, ispada da se naglašavaju poslijeratna stradavanja da bi se relativiziralo ono što je bilo prije. Ali zločin jest zločin. Nedvojbeno je da se događao od 1941. do 1945. godine i to je jedna činjenica. Ono što se je poslije događalo je druga činjenica.

"Jasenovac je bio mjesto zločina"

Ante Pavelić

Ante Pavelić navodno nikada nije pričao o Jasenovcu

Nedavno preminula kćerka poglavnika NDH Ante Pavelića tvrdila je da je uživala veliko povjerenje oca, ali da ga nije nikada čula kako govori o Jasenovcu. Štoviše, Višnja Pavelić je govorila da je Crveni križ u svojim dokumentima tvrdio da se je sa zatočenicima Jasenovca humano postupalo.

Delegacija međunarodnog odbora Crvenog križa je, predvođena povjerenikom Schmidlinom, posjetila Jasenovac u organizaciji tadašnjeg Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Postoji to izvješće od 2. kolovoza 1944. godine. Schmidlin pritom napominje da mu nije bilo omogućeno fotografiranje i razgovaranje sa zatočenicima. Fotografirao je jedan ustaški poručnik. Dakle, to su vrlo važne stvari. Sigurno je da su vlasti pripremile posjet i da im je bilo važno da se ne pokaže tamna strana logora. Delegaciji je pokazana prehrana i bolnica pa uistinu Schmidlin tada nije mogao bog zna što vidjeti. Njemu se tada to činilo vrlo urednim. S druge strane, postoji puno drugih stvari koje pokazuju da stanje nije bilo takvo.

U usporedbi s drugim nacističkim logorima, kakav je onda bio Jasenovac?

Postoje neke neobičnosti kao što je pisana komunikacija zatočenika i obitelji. Te dopisnice iz logora kojima su se zatočenici javljali obiteljima su bile nezamislive u Trećem Reichu. Bilo je i puštanja iz logora u prigodama državnih blagdana. Tako je pušteno više od tisuću ljudi. Priča se da je bilo kazališnih predstava i nogometnih utakmica. Puno tih navoda potječe od novinara i zatočenika Đorđa Miliše koji je prvi javnost izvijestio o svojim sjećanjima na Jasenovac. On je 1945. godine nakon pada NDH objavio knjigu „U mučilištu-paklu Jasenovac“ gdje spominje sve te stvari. Važno je da je sjećanja zapisao nedugo nakon što je preživio Jasenovac. Inače, Miliša je rođen kao Jure i po rođenu je bio Hrvat. Bio je izrazite jugoslavenske orijentacije i promijenio je ime da bi srpskije zvučalo. Izrazito se je protivio ustašama i NDH. Iz te perspektive stradalnika Jasenovca pisao je što je vidio. Kao novinar je znao pisati. Koliko god da su sjećanja subjektivna, bar približno otkrivaju što se je stvarno događalo u logoru. Sigurno je da Miliša nije imao potrebu bilo što prikriti. Govorio je i o mučenjima i o ubijanjima, ali tadašnjim komunističkim vlastima je svaki disonantan govor o Jasenovcu bio neprihvatljiv pa su mu knjigu zabranili.

Kako gledate na pokušaje da se Jasenovac prikaže kao radni logor koji je zapravo štitio svoje zatočenike od deportacije u Njemačku? Pri tome se potpuno negiraju masovna i sustavna ubijanja, dok se broj žrtava svodi na manje od tisuću.

Riječ je o radu Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Na svojim su stranicama objavili čitav niz dokumenata koji govore o „pozitivnijim“ djelovanjima Jasenovca koji sami po sebi, fragmentarno gledano, nisu sporni. No, bojim se da nedostaje onaj drugi dio kako bi dobili cijelu sliku. Prema svim pokazateljima, Jasenovac je bio poprilično različit od poznatih nacističkih logora. Ali bio je i mjesto zločina. Ako se u jednom trenutku u njemu pjevala Mala Floramye, ako su zatočenici pisali obitelji i ako su dobivali pakete, ne znači da je to bilo humano mjesto. Sjetite se samo sudbine Mihovila Pavleka Miškine, seljačkog književnika i HSS-ovca, koji je ubijen tamo. Prisjetimo se i prosvjeda zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca nakon što su u Jasenovcu ubijeni slovenski katolički svećenici.

I za kraj, ima li hrvatsko društvo zdrav odnos prema Jasenovcu?

Rekao bih da oni koji su svjesni događaja iz prošlosti znaju što se je tamo dogodilo. Mislim da nema, u negativnom smislu tih riječi, nekakvih revizionističkih iskakanja. Uvijek postoje pojedinci ili manje skupine, ali to nije karakteristika samo hrvatskog društva. Općenito, u Hrvatskoj ne postoji problematičan odnos prema onome što se je događalo u Jasenovcu.

Preporuka uredništva