1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Ispred, iza i ispod Zakona

U Kölnu, u Muzeju Ludwig otvorena je nova izložba koja govori o (ne)poštivanju ljudskih prava i dostojanstva. Izložene su skulpture i instalacije a neke od njih promatraču doista "ulaze pod kožu".

Bruce Nauman, Carousel,

Instalacija Brucea Naumana "Carusel"

Kasper König jedan je od najpoznatijih njemačkih kustosa uopće. On je bio taj koji je primjerice osnovao veliku izložbu Skulpture koja se u Münsteru održava svakih deset godina i privlači publiku iz gotovo cijelog svijeta. On je isto tako bio taj koji je postavio i sasvim nove standarde već uhodanim umjetničkim projektima poput „Westkunst“ 1981. godine i time udario sasvim novi pečat suvremenoj umjetnosti. König već 11 godina vodi i jedan od najvažnijih njemačkih muzeja, Muzej Ludwig u Kölnu no s ovog radnog mjesta bi se trebao, budući da mu istječe mandat, oprostiti tijekom slijedeće godine. Za njega samog razlog više da ovo razdoblje zaokruži novim projektom – riječ je o velikoj izložbi „Pred Zakonom“ u kojoj se bavi temom poštivanja ljudskih prava i ljudskog dostojanstva u umjetnosti 20. i 21. stoljeća.

Citati iz Kafkinog „Procesa“

Thomas Schütte Otac država

Thomas Schütte "Otac država"

„Ispred vrata Zakona stoji čuvar. K njemu dolazi jedan seljak i moli ga da ga pusti unutra. No, čuvar mu odgovara da to u ovom trenutku nije moguće. Seljak pita hoće li ga pustiti kasnije. „Možda, no sada ne“, odgovara mu čuvar. Budući da su vrata Zakona otvorena kao uvijek, vratar se odmakne u stranu, čovjek se sagne da kroz vrata pogleda unutra. Kada to vratar primijeti, nasmije se i reče: „Ako te to tako mami, pokušaj ući unatoč zabrani. Ali zapamti: ja sam moćan. A ja sam samo najniži vratar. A od dvorane do dvorane stoje vratari, jedan moćniji od drugoga. Već trećega ni ja se ne usuđujem pogledati“ – poznati je odlomak iz Kafkinog romana „Proces“/ Legenda o zakonu/ i koji se može pročitati na ulazu na izložbu. Tako nekako, kao spomenuti seljak, se vjerojatno osjećaju i mnogi koji ovih dana ulaze u Muzej Ludwig u Kölnu. Njima su vrata doduše doista širom otvorena, no usprkos tome će svatko steći dojam da se nalazi na ulazu u neke velike svete prostorije. Posebno izlošci suvremene umjetnosti zrače nekom posebnom nedodirljivošću.

Kasper König

Kasper König

Kasper König, svjesno je odabrao upravo ovaj odlomak iz Kafkinog „Procesa“ kao početak i polaznu točku svoje posljednje velike izložbe. „Što to zapravo znači kada se negdje ne smije ući? Što stoji iza toga? Što je unutra? Tko ili što je isključeno iz nečeg? Koja su pravila u igri? Koji je Zakon?“, pita se König aludirajući pri tom na egzistencijalna pitanja kojima su se posebno bavili umjetnici početkom 20-tog stoljeća. Posebno je ova generacija umjetnika pokušala dokučiti i izraziti što to znači živjeti u društvu u kojem se ljudsko dostojanstvo nimalo ne poštuje. Jedan od najboljih ovakvih primjera svakako je skulptura Wilhelma Lehmbrucka „Dječak koji sjedi“ koja je nastala u godinama 1916. i 1917. i koja prikazuje jednog zamišljenog i vrlo tužnog dječaka. I „Prometej“ Gerharda Marcksa izvrsno oslikava atmosferu onog vremena, iskustva osoba koje su preživjele nacionalsocijalizam.„Skulptura je puno snažnija kao medij kada su u pitanju osjećaji i njihovo izražavanje ovakvog tipa. Slikarstvo patnju može zapravo samo ilustrirati. Stoga je moje mišljenje zapravo oduvijek bilo da je slikarstvo samo jedan oblik ilustracije moralnih stavova, a to po mom mišljenju može završiti samo u kiču“, objašnjava König.

Iritacije i osjećaji nemoći

Rad Marka Lehanke Bez naslova

Rad Marka Lehanke "Bez naslova"

Tijelo kao izraz patnje ali i ranjivosti, također je jedna od tema kojom se bavi ova izložba. Ranjivost je kako kaže König, bila i jedna od osnovih tema rane moderne nakon Drugog Svjetskog rata. O ovome svjedoče primjeri osakaćenih tijela Henrya Moorea, jednonogih muškaraca Alberta Giacomettija kao i potpuno oslabljenih ženskih tijela Fritza Cremera. Svi oni izražavaju i osjećaj nemoći i bespomoćnosti.

No, koncem 60-tih godina prošlog stoljeća tijelo je u umjetnosti, posebno u skulpturi, kako kaže Koenig, počelo sasvim nestajati. To možda najbolje prikazuje rad Carla Andresa koji se sastoji od drvenih dasaka. „Njegova skulptura izgleda kao neko savršeno geometrijsko tijelo visine oko 2,20 metara. No, s druge strane ona podsjeća i na običnu gomilu dasaka koje su nabacane jedna na drugu. Ova skulptura zapravo izvrsno prikazuje sliku kakvu često imamo o čovjeku uopće”, objašnjava kustos Kasper König. Slične iritacije u promatraču izazivaju i instalacije Markusa Lehanke i američkog umjetnika Jimmya Durhama.

Masovna uništenja Indijanaca

Jimmie Durham, Building a nation,

Jimmy Durham: "Rođenje nacije"

Njegov rad „Rođenje nacije“, izgleda kao napuštena ili opljačkana građevina na kojoj su upisani citati poznatih američkih političara ili pak glumaca poput Johna Wayne a koji se tiču Indijanaca.„Rad Jimmya Durhama je toliko direktan i težak i samim time je zapravo neprihvatljiv. I on sam se osjećao vrlo loše kad ga je radio. Nije ni čudo, riječ je o genocidu i masovnom uništavanju Indijanaca. Durham je sam indijanskog podrijetla I uvijek se angažirao za njihova prava. Namjeravao je napisati knjigu o njima, no očigledno mu je to bilo prebolno pa je cijelu ove temu razradio u ovoj instalaciji”, objašnjava König.

Posebna vrijednost ove izložbe svakako je i činjenica da je njezin kustos ovdje na vrlo zanimljiv način kombinirao povijesne i suvremene trenutke u “razvoju” skulpture i prostornih instalacija. Tema poštivanja, odnosno, povrede ljudskih prava preteže se kroz sva izložena djela. Time se zapravo cijeli izložbeni prostor pretvara u mjesto Ispita, a posjetiocu ne preostaje ništa drugo nego da se na kraju i sam zapita – Gdje smo zapravo danas? Gdje se nalazimo, kao društvo, kao umjetnici i kao pojedinci?”.

Autorica: Sabine Oelze/ Ž. Telišman

Odg. ured: Snježana Kobešćak

Preporuka uredništva