1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Banatsko Belo Blato: „Europa u malom“

Međunacionalna tolerancija, zaštite manjina i promocija multikulturalne različitosti, teško da asociraju na Srbiju. Svijetlih primjera ipak ima, i to u Vojvodini. U njoj živi oko dva milijuna ljudi različitog porijekla.

Belo Blato ist ein Ort im serbischen Banat und gehört zum Verwaltungsgebiet der Stadt Zrenjanin. Der Ortsname lautet deutsch übersetzt Weißer Schlamm und leitet sich vom angrenzenden Belo jezero ab Alle Fotos haben wir von den Regierung in Vojvodina (Sekretariat für Umwelt). Bitte alle Bildern Belo Blato nennen von 1 bis 7. Copyright: vojvodina.gov.rs We allow DW to publish are Fotos of Belo Blato. Tanja Sikoparija Zulieferer: Jakov Leon(DW)

Der Ort Belo Blato in Serbien

Pola sata vožnje od Beograda nalazi se selo Belo Blato. U tom banatskom mjestu živi i Anuška Simon. Zatičemo je u trenutku kada izlazi iz svoje kuće. Užurbano kreće ka glavnoj ulici. „Ovo je malo selo, ali pomalo sliči Europi. Ovdje, pored nas, na primjer, je jedna mađarska kuća, zatim slovačka, a još naprijed je srpsko-slovačka kuća,“ priča Anuška, kojoj je pedesetak godina. „Ovdje ima puno nacionalnosti koje žive zajedno.“

Ukupno 26 nacija

Žena u narodnoj nošnji sjedi ispred kuće

Pitoreskni prizori...

U cijeloj Vojvodini, Srbi čine oko 65 posto populacije, ali u njoj žive i Mađari, Slovaci, Hrvati, Rusini, Crnogorci, Rumunji, Romi, Bugari i drugi. Ukupno 26 nacija, nacionalnih manjina i etničkih skupina, uglavnom žive mirno zajedno.

A „živjeti zajedno“ ovdje se doživljava u pravom smislu tih riječi, tvrdi Anuška. Uisitnu je malo kuća koje su čisto mađarske, slovačke ili srpske. „Ljudi ovdje kažu: „Krevet sve ublažava“,“ kaže Anuška kroz smjeh. „Za ljubav nije bitno, tko je što.“

Anuška ulazi u malu seosku trgovinu, naručuje tri velika komada sira i dvije kile šećera na slovačkom, a onda se razgovor s vlasnicom radnje prebacuje na mađarski jezik.

„Vidite, mi se međusobno razumijemo na slovačkom“, objašnjava ona. „Ja sam Mađarica, ona je Slovakinja. To vam je beloblatski, jezik ovog sela! Jako sam sretna što živim u okruženju gdje skoro svi pričaju tri jezika još od svog detinjstva.“

"Bratstvo i jedinstvo"

Glavna ulica s drvoredom

...glavna ulica...

Anuška stiže do seoske škole, gdje već 11 godina radi kao kuharica. Škola se i dalje zove „Bratstvo jedinstvo“, prema sloganu stare Jugoslavije. Od prvog do četvrtog razreda, djeca prate nastavu na svom materinskom jeziku, drugim riječima na srpskom, slovačkom i mađarskom. Tek od petog razreda, svi počinju učiti na srpskom. Čak i u susjednom zabavnom klubu za djecu može se čuti živopisna mješavina jezika. „Imamo slovački, mađarski, bugarski i romski,“ kaže Anuška. „Četiri jezika – i na kraju, svi se stapaju u jedan! Mi pričamo sve!“

A u zabavnom klubu za djecu radi odgajateljica Ilonka Vrška koja dolazi iz susjednog sela s većinskim srpskim stanovništvom. Ona je udata za Slovaka. Ipak, budući da je u Belo Blato stigla nedavno, ona tek pomalo priča slovački i mađarski. Ilonka kaže da je to za nju veliki nedostatak, ali da se ne osjeća manje dobrodošlom zbog toga. „Stvarno iskreno vjerujem da pripadam ovamo – baš bog ove tolerancije, o kojoj svi toliko pričaju,“ kaže ona. „Ovdje možete vidjeti što tolerancija i zajednički život zapravo znače na djelu. A najbolja stvar je u tome što nas nitko ne primorava na to. Ova tolerancija postoji godinama,“ završava odgajateljica Ilonka.

Po povratku kući, Anuška kuha večeru. Njen suprug Janoš, sjedi na kauču. Dok siječe luk, Anuška zbija šale. “Luk je prilično ljut – mislim da ću početi plakati. Postoji stara izreka: ako počneš plakati dok sjeckaš luk, to znači da je osoba koja ga je sadila dobro prdnula dok je to radila“, objašnjava ona kroz smijeh.

Nitko ne pita tko si i što tu radiš!

Guske na livadi uz potok

... i seoska idila.

Razgovor se okreće političkim temama i razdoblju devedesetih, kad se raspala Jugoslavija. Anuška kaže da balkanski ratovi nisu donijeli napetosti u Belo Blato i da oni nisu osjetili nikakve političke intervencije. Njen suprug Janoš se slaže sa njom. „Nitko nije upirao prstom ni u koga,“ kaže Janoš. „Ovdje i dalje možeš prelaziti ulicu i nitko te neće pitati tko si i što tu radiš.“

Anuška postavlja stol. Ona je na nogama od šest sati ujutro. Imala je naporan dan i sad je umorna. Kad je stigla kući, skupina od 15 turista iz Mađarske ju je iznenada izvukla iz kuće, raspitujući se za smještaj negde u selu. Par reagira na svoj način: Janoš preuzima na sebe odgovornost da pronađe smještaj za turiste i predlaže da, ako potraga ne bude uspješna, turisti dođu kod njih na veselje koje će trajati cijelu noć.

Vjerojatno ovakvo ponašanje i način razmišljanja omogućuje stanovnicima Belog Blata da zadrže svoj jedinstven smisao zajedništva i otvorenosti prema različitim kulturama.

Preporuka uredništva