1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Antička Palmira - minirana ljepotica

Nakon oslobađanja antičkoga grada Palmire iz ruku IS-a proći će još puno vremena dok turisti ne budu mogli ponovo posjetiti stare ruševine. Prevelika je opasnost za živote posjetitelja.

Potpuno me je obuzelo uzbuđenje. I strahopoštovanje. Stojim na početku civilizacije. I iskreno rečeno, sad me ne zanima toliko što je sve razorio IS, što su uništili pljačkaši prije njega koji su odnosili skulpture, a što je uništio zub vremena. Ruševine izgledaju jednostavno veličanstveno. Kao da su od zlata, obasjane suncem u sirijskoj pustinji, pod plavim, potpuno vedrim nebom. Gradska vrata, amfiteatar, svjetski poznati stupovi iz prvog stoljeća poslije Krista. Svjetska kulturna baština. Miroljubiva i lijepa.

Tiho je, nema vjetra, čuje se samo škljocanje fotoreportera koji su također doputovali sa mnom. Međusobno razgovaramo tiho. Mi smo prvi novinari koji posjećuju Palmiru. Skupa s ruskom vojskom koja nas je ovamo dovela.

Svuda mine, čak i pod asfaltom

Trema me hvata i zbog osjećaja da bi u svakom trenutku moglo doći do eksplozije, ako netko od nas napravi korak previše, lijevo ili desno od obilježene staze. Jer, Palmira je minirana, hodanje po antičkom gradu je opasno po život. U Njemačkoj bih sigurno morao potpisati brojne dokumente da to činim na vlastitu odgovornost. Rusi su tu opušteniji, ali nas ipak upozoravaju: "Sudjelovao sam u četiri rata", kaže Igor Konašenkov, glasnogovornik ruskog Ministarstva obrane, "ali ovako nešto nisam nikad doživio. Mine su svuda, u zidovima, na stropovima, po podu i čak ukopane u zemlji i prekrivene kamenjem i asfaltom."

Pogledajte video 01:00

Razminiranje sirijske Palmire

Osamdeset posto ruševina su u dobrom stanju, to znači u izvornom, kažu stručnjaci. Ali tih osamdeset posto mogu u svakom trenutku odletjeti u zrak, ako demineri naprave i najmanju pogrešku. Desetak ljudi u tamnozelenim kombinezonima, s kacigama i zaštitnim naočalama kreću se kao astronauti na Mjesecu. Polako, malim koracima, centimetar po centimetar provjeravaju okoliš. To su ruski demineri, sa sobom imaju i jednog psa i jednog robota koji se samostalno kreće. "Sa psom nije tako lako", objašnjava poručnik Aleksej Makarenko, voditelj postrojbe za uklanjanje mina. "Zrak je pretopao. Prebrza promjena temperature. Psi su iz hladne Rusije došli direktno u pustinju. Mi ljudi se brže na to naviknemo."

Vrlo zahvalni direktor muzeja

Stiže Dr. Ahmad Deeb, voditelj muzejske ustanove grada Palmire. To je debeljuškast muškarac, šezdesetak mu je godina, brkat je, na glavi ima kapu. Moja prva pomisao je: on je još živ. Njegov kolega Khaled Asaad, glavni arheolog povijesnoga grada, više nije. Njega su prije nekoliko tjedana smaknuli teroristi Islamske države odsijecanjem glave. Khaled Asaad je navodno smaknut na javnom mjestu, pred desecima svjedoka. Bilo je to zvjersko ubojstvo. A taj arheolog nije bio jedini koji je smaknut u ime islama. U ime zloupotrijebljene religije.

Amfiteatar u Palmiri

Amfiteatar u Palmiri

Dr. Ahmad Deeb zahvaljuje Rusima, drži kratak, kitnjast govor. Bez ruske vojske ovaj pustinjski cvijet nikad ne bi ponovo procvao, kaže on. Ovaj službenik je uzbuđen. Ja ga razumijem.

Između traume i nade

Antički grad napuštamo nakon tri sata. Idemo prema Palmira Cityju. „Naši vojnici ovdje ne izvršavaju samo vojnu, već i kulturnu, a ako hoćete i humanitarnu misiju“, kaže nam usput u oklopnom vozilu general-major Konašenkov. „Čovječanstvu vraćamo natrag ono što je ono stvorilo prije tisuće i tisuće godina.“ To zvuči patetično, ali je istina. Rusi na terenu kreiraju činjenice. A činjenica je da je Palmira slobodna.

Reporter DW-a u Palmiri

Reporter DW-a u Palmiri

U toj slobodi ljudi u Palmira Cityju mogu samo uvjetno uživati. Nakon što smo tamo stigli, na središnjem trgu se okupilo oko dvjesto ljudi. Lica su im umorna, iscrpljena, traumatizirana od ponižavanja i mučenja od strane IS-a. Neki se vraćaju natrag i ne mogu prepoznati ranjeni grad, neki su ovdje živjeli s IS-om i morali su promatrati kako se uništava cijele kvartove. I ovdje još ima puno mina.

70.000 žitelja je Palmira imala nekoć. 15 tisuća ih je preživjelo godinu dana okupacije od strane IS-a. Imaju li oni ovdje uopće ikakvu perspektivu? „Trebaju nam tri mjeseca da bi opet profunkcionirale sve gradske službe“, tvrdi nam gradonačelnik. Lijevo od njega se jedan muškarac penje na trafo stanicu. Struja je najvažnija stvar. „Kad ima struje, onda ovdje opet teče život!“, smije se jedan žitelj. Inšalah – ako Bog da…

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic